“Književna kritika nije”

Poslao sam ovu crticu kao eventualni tekst za “Školegijum”. Urednica je s pravom rekla, da je ideja ok ali da bi se trebala doraditi. Obrazložiti i razraditi, dodati koji citat i potkrijepiti moju tezu o kojoj govorim. Big Boss je rekao da je njemu tekst super ali da bi trebalo … pa šest redova svega. Ja sam rekao da ne znam i ne umijem pisati književne kritike. Kako sam samo osjetio poriv da nakon pročitane knjige nešto izbacim iz sebe. Volim stvari koje me pomjere, koje me natjeraju da se zamislim, da preispitam sopstvene stavove. Takva je nova knjiga Lane Bastašić “Mliječni zubi”.
Ne želim da i jednog trenutka pomislite da je ovo bilo kakav pokušaj književne kritike, osvrta na knjigu ili bilo šta slično. Potreba da napišem tekst izazvana je čudnim osjećajem koji me je obuzeo nakon što sam sklopio korice ove knjige. Osjetio sam nelagodu nakon koje sam satima “vario” i pokušavao da samom sebi obrazložim razlog za osjećaj kakav mi inače ne ostavljaju pročitane knjige.
Bude tu različitih emocija i tema o kojima promišljam ali ovakva nelagoda se do sada nije javljala. To nije prva “čudnost” u vezi sa ovom knjigom, jer npr. nakon prve priče “Šuma” osjetio sam gađenje i knjigu sam odložio potpuno zbunjen onim što sam pročitao.
Vidio sam nekoliko kritika i pogledao dva, tri nastupa Lane Bastašić u kojima je govorila o knjizi, a ne tako davno pročitao sam i njenu prethodnu “Uhvati zeca” za koju je dobila Evropsku nagradu za književnost 2020. i ništa mi se nije uklapalo sa ovim osjećajem.
Priznajem kako sam pomislio da tako to kod nas biva. Probije se neko nekim dobrim djelom i odmah se pokondiri, a potom si dozvoli da bez osjećanja mjere izbacuje nešto što nije ni blizu onoga zbog čega je dobio/la na važnosti.
Oduševljen sam njenim prvim romanom koji sam pročitao u dahu kao i njenim javnim nastupima koje sam s uživanjem gledao. Rijetko jasan i neposredan stav kojem vjeruješ i vidiš da nije naučen na seminaru već životan, stvaran, dobro promišljen rezultat iskustva o onome o čemu govori.
Zato sam se već sutradan vratio čitanju knjige, strahujući od eventualnog razočarenja. Nelagoda o kojoj pričam nije rezultat razočarenja.
“Mliječni zubi” su obavezna lektira za roditelje. To je misao koja mi se svidjela nakon višesatnog dumanja. Obrazlažući sebi, pišem tekst.
Sebe smatram relativno dobrim roditeljem ali nakon pročitane knjige, počeo sam da se preispitujem. Način na koji Lana piše, vodeći nas iz priče u priču, ma šta vi mislili o sebi stvara nelagodu i tjera vas da svaki čas prekidate čitanje i analizirate sopstvene postupke.
Surovo pišući, tjera vas da se ubjeđujete da je sve zapravo fikcija i ako ste potpuno svjesni da se sve navedene stvari negdje nekom dešavaju i u ovom trenutku. Ne prepoznavajući se u događajima koje čitam osjećam krivnju.
Naracija je iz dječijeg ugla, pričaju vam onako kako to samo oni znaju. Iskreno do bola i riječima kojima se ne traži alternativa. Beskopromisno, onako kako je bilo, bez uljepšavanja. Zbirka priča iz vizure o kojoj često ne razmišljamo nego nam se podrazumijeva.
Sve se zapravo uklapa u moju roditeljsku filozofiju posljednjih sedamnaest godina – ne smatram da samo zato što sam otac imam neotuđivo pravo da smatram kako znam da znam šta je najbolje za njega.
Ono što sam uvidio kao problem je upravo to što kriteriji kojima se rukovodimo počivaju na iskustvima iz vremena čijih vrijednosti više nema ni u tragovima. Na našim frustracijama, neostvarenim ambicijama i obaveznom naknadnom pameću, koju potpuno pogrešno tumačimo kao znanje.
Podcrtaću ovdje i ono što se (ne) zna, o čemu se ne govori javno a što se odnosi na djevojčice, djevojke, žene, čije potresne ispovjesti imamo priliku čitati posljednjih sedmica na Nisam tražila.
Ne mogu ni da zamislim, ma koliko se trudio, taj osjećaj sa kojim su prinuđene da žive žene u svakom trenutku i svakoj situaciji. Pomislim, nekoga bih već “odležao” da imam kćerku. Pa se prepadnem sopstvene misli.
Gledajući širu sliku, problem je svakako i generalno mišljenje o potrebi reformi obrazovanja, brojnim edukacijama, seminarima koje pohađaju od osnovaca do studenta, preko prosvjetnih radnika do političkih prestrojavanja u ministarstvima, zavodima i sindikatima ali ništa ne postoji vezano za roditelje. Čak ni roditeljski sastanci nisu obavezni.
Kada bih želio stvari dovesti do apsurda, rekao bih da za sve živo na ovom svijetu morate imati dozvolu, uraditi test, prijemni, donijeti ljekarsko uvjerenje ali za biti roditelj vam ne treba apsolutno ništa.
Naravno, pomislićete da veliki broj prosvjetnih radnika i ovih nadležnih jesu roditelji i bićete u pravu. Obraćam se svima nama. Dogovorimo se da se dogovorimo, nakon što pročitamo knjigu “Mliječni zubi” Lane Bastašić, istu uvedemo kao “obaveznu” roditeljsku lektiru.
Ne želim da i jednog trenutka pomislite da je ovo bilo kakav pokušaj književne kritike, osvrta na knjigu ili bilo šta slično. Ovo je tek poziv da se saberemo prije nego djeci potpuno oduzmemo djetinjstvo i učinimo ih trajno nesretnim.

objavi na fejsu

tvitni na tviteru

prati me