U ovom trenutku prevrnuće se želudac svima koji su imali tu nesreću da im budem urednik na nekadašnjem Studentskom eFM radiju kao i onima sa kojima sam radio na radionicama. Bijes u očima i gađenje bili su očiti na svako moje „ok, daj mi šemu fokusa da vidim“. I ako bih eventualno i mogao pronaći objašnjenje za one koji su na praksi bili kratko vrijeme ili su radili na radionicama od nekoliko dana, za one koji su na radiju boravili duži vremenski period krivac sam isključivo ja, jer njihovo neusvajanje moje metodologije je samo i isključivo moja odgovornost. Biće da nisam znao objasniti kako treba, jer većina je napravila solidne karijere i danas zarađuju od novinarskog zanata, manje ili više uspješno. Ne znam ni otkud potreba da u ovom trenutku probam po ko zna koji put objasniti o čemu se radi.
Pet osnovnih novinarskih pitanja na kojima se sve temelji svaka priča i obrađuje svaka tema su dobro znana i onima koji nisu u ovom poslu. KO – ŠTA – KADA – GDJE – ZAŠTO. Pojednostavljeno, dobijete li odgovore na ova pitanja, napravićete priču. Primjerice, većinu onih koji su dolazili na praksu, već nakon uvodnog razgovora i testa informisanosti poslao bih ispred radija da „intervjuišu rupu na cesti“. Bilo mi je beskrajno zanimljivo da ih posmatram dok stoje i posmatraju rupu, motajući po glavi bog zna šta. Niko nikada nije napravio taj famozni intervju, za koji bih im objašnjavao da je zapravo vrlo jednostavan, iako banalan, vrlo smislen. Bar se meni tako činio.
Logično je bilo da rupa neće dati bilo kakve odgovore, ali kada bi gledajući je, počeli da postavljaju pitanja i tražili ko im može dati odgovore došli bi do priče. Odakle rupa na cesti? Kada se pojavila? Da li je neko iskrenuo nogu, sjebao ležaj na autu? Ko bi trebao da zakrpi rupu? Čija je nadležnost? Uprave Kampusa UNSA, gdje se radio nalazio? Opštine? Tražio sam da se osvrnu oko sebe i traže odgovore. Počev od teta Ifete koja je radila na trafici ispred koje je bila rupa, preko brojnih studenata koji su na pauzama dolazili do trafike ili kod nas na kafu, do nadležnih u opštini. Pronađete li odgovore i složite ih na osnovu onih osnovnih pitanja, dobićete odgovore. Objavite li to, već ste ispunili svoju novinarsku dužnost, ukazavši na problem. Ukoliko su oni koji su nadležni i odgovorni rupa će biti sanirana. Za dvadeset godina rada radija i još nekoliko koliko je radio ugašen, famozna rupa nije sanirana. Neću reći ništa novo ako kažem da nadležni nisu odgovorni, to nam je dobro poznato ali je problem u tome što nikada nismo dobro obradili temu i instistirali na priči kako bi ih natjerali da rade svoj posao.
Veliki problem, pored same rupe, svakako je i to što bi mediji u odnosu na svoju misiju, viziju, koncepciju i dijapazon koji pokrivaju, trebali da „krpe rupe“ isključivo u svojoj zoni odgovornosti. To nas opet dovodi do drugog, rekao bih suštinsog problema našeg društva kojeg nema, koje je razoreno u ratu i čega nismo ili ne želimo biti svijesni. Da svi mediji nisu mediji kakvi bi trebali biti, da oni koji su na odgovornim mjestima nisu baš sposobni ni stručni za mjesto na kojem se nalaze. Da jesu, znali bi da objasne šemu fokusa.
A ona je vrlo jednostavna, konstruktivna i efikasna. Ona je zapravo istraživanje i priprema za temu koju obrađuješ. Pojavom interneta, novim generacijama je u mnogome olakšan posao, jer u djeliću sekunde mogu pronaći mnogo podataka koji će im pomoći da, ako ne da nađu odgovore, onda pronađu način kako da dođu do njih kao i osobe koje im mogu dati željene odgovore.
Prva i osnovna stvar svakako je da znamo ko nam je publika i kakav je medij u kojem radimo, što nas vraća na misiju i viziju koju, ukoliko mediji i imaju, najčešće su deklarativne. Dakle ako ste se odlučili da slušate studenstki radio onda očekujete da su teme vezane za tu populaciju. To ne znači da se neće obrađivati i neke druge teme ali bi svakako trebale biti obrađene iz ugla upravo one populacije kojoj je radio namijenjen. Ja sam u tome beskrajno radikalno naivan i dan danas, kada primjerice na nekoj lokalnoj vidim vanjsko političku emisiju zapitam se, čemu? Da sam htio da bistrim svjetske politike okrenuo bih na neku od državnih televizija ili potražio informativne televizije. Kad želim da se moje dijete edukuje tražim javne servise, jer tamošnja koncepcija trebalo bi da podrazumijeva takve sadržaje. Radio drame, eseje, romane i sl. slušam na javnom, kako se to žargonski kaže, na „velikom radiju“. Ili bih bar trebao, ukoliko direktorica jednog od njih iz samo sebi znanih, političkih razloga, ne odluči da ih suspenduje. No kao što rekoh, društvo i država, koji to u stvari nisu, nema ni adekvatne medije kao ni adekvatnog regulatora.
„Rupa na cesti“ na pasija preskakala i to od one što još uvijek stoji ispred radija do onih državnih, a mi još uvijek zbunjeni stojimo nad njima pitajući se šta onaj kreten hoće od nas i zašto nas pravi budalama. Jer poenta nam je u kretenima ali ne i u načinu kako da te i takve sklonimo sa mjesta na kojima se nalaze.
Ono što jeste problem, svakako je što mediji danas traže da kreten prozove nekog novog kretena, koji će nam popuniti medijski prostor, prozivajući sljedećeg i tako u nedogled.
Ko? – ne znači uvijek kreten. Ko? – mogu biti i ovi koji stoje oko rupe. Važno je da znamo šta želimo da ispičamo. Nebrojeno puta smo imali priliku saznati sve do u šesto koljeno o ratnim zločincima, ubicama, kriminalcima, silovateljima… ali o žrtvama smo informacije dobijali na kašikicu i to uglavnom patetično i još više degradirajući žrtvu. Šta? – nije pitanje koje se onda odnosi na kretena, nego na ove druge, žrtve. Šta oni rade, kako i gdje žive, zašto šute? Ko su oni koji su dužni da im pomognu? Šta treba da se uradi da bi im se status popravio? Kako i gdje se to može ostvariti, uz pomoć kojih zakona? Zašto to ne funkcioniše? Ko su odgovorni za takvo što? Šta treba da se uradi da odgovorni ili preuzmu odgovornost ili da prestanu biti ‘odgovorni’? Kako i gdje izvršiti pritisak da se to omogući?
Međutim, mi ne idemo dalje od kretena. To nas dovodi u situaciju da dio javnosti sakrivene iza dozvoljenih nik name-ova i profila (jer se bože, drugačije ugrožava sloboda?!?) žrtvama postavlja pitanje tipa – a što si šutjela sve ove godine kad te je silovao prije 20 godina??? I da se žrtvama javno izgovaraju uvrede iza kojih stoji osoba skrivena iza nick name-a!
Još jedan u nizu nagomilanih problema svakako je i to što smo pojavom društvenih mreža i sami postali mediji, dobili pravo i slobodu, ničim zasluženu, da bez ikakve odgovornosti prenosimo ili kreiramo medijske sadržaje i komentarišemo.
Dići će se želudac, zajedno sa kukom i motikom u ovom trenutku mnogima sa kojima sam raspravljao, ali ako izbacimo finansijsku dobit zbog koje se nerijetko „brani“ pravo na raznorazne ‘slobode govora’, pravilno odrađenom šemom fokusa, lako ćemo doći do spoznaje da ona ne bi bila ni ugrožena kada bi smo se mogli registrovati isključivo imenom i prezimenom i preko sopstvene IP adrese. Pa onda bujrum, slobodno pričaj i komentariši.
„Šema fokusa“, ponavljao bih do besvjesti, „odlična je metodologija i u privatnom životu, kad razmišljate o fakultetu, budućem poslu ili životnom partneru ili partnerici“.
Šema fokusa je dragi moji, ono što su možda i u neznanju uradile sve žene, djevojke, čije potresna svjedočenja čitamo ovih dana. Postavljajući pitanja i tražeći odgovore došle su do zaključka da patrijahat u kojem žive, institucije kojima plaćaju poreze, muškarčine u njihovom okruženju, neće učiniti ništa kako bi se njihova situacija promijenila. Zato i ne navode imena. Ni svoja, ni počinitelja.
Analize koje su napravile za rezultat su im dale samo ovaj i ovakav način, da probaju napraviti makar mali pomak, da barem opomenu i preduprijede neke nove žrtve. Bez prevelike nade da će se bilo šta radikalno promijeniti ili da će počinitelji biti kažnjeni. Svjesne da će i „organi“, mediji kao i javnost, ma šta ona i kakva bila, željni senzacije čekati odgovor na ono prvo pitanje, ko? – a da se bez šeme fokusa, svi mi nećemo prepoznati u odgovoru.
Odgovori