Sjedimo jedan preko puta drugog i ne zna se kome je gluplje u situaciji u kojoj smo se našli. Ja znam ko mi je kriv ali ne znam da li on zna. Smotan sam. Smješkamo se.
“Lepo je sve to što si napravio.” – kaže.
Oko nas gomila civila u pancirima i nekoliko naoružanih vojnika. Ja nemam pojma šta bih rekao. Kažem “ma ništa”. Ispred njega su isječci iz novina i kaseta valjda s mojom radijskom emisijom “PRP” koju sam radio na sarajevskoj 202-ci.
Zahvaljujući svom nasljeđenom tersluku, kao pandam tada vrlo popularnim, rave partijima, u svojoj emisiji izvalio sam da ću organizovati Balaš Party pa da se “ubijemo” kako treba. Nakon višesedmičnih ponavljanja, jedna slušateljka je nazvala i rekla da ne peglam više i da konačno realizujem svoje obećanje.
Sandi Hrbenić, moja produžena ruka u vidu tonca, rekao je da ili prestanem srat’ ili da to odradimo, već praveći play listu. Nije bilo druge. Sudo, tadašnji vlasnik male kafane “Buldog” rekao je može al’ da ne bude pizdarija. “Eto će s Balašem biti pizdarija, doći ćemo Sandi i ja i resto naših prijatelja, dakle plafon šest ljudi.”
Međutim ispostaviće se da će Kemal Begova biti krcata a da većina neće moći ni primirisati u unutrašnjost i onako male kafane. Da će o tome pisati mediji. Da će to biti interesantno mojoj, sada dragoj drugarici Aidi Feraget, koja je i organizovala prve poslijeratne koncerte Balaševića u Sarajevu, radeći za UNHCR.
Ona je prikupila sav materijal koji sada stoji na stolu između nas dvojice zajedno sa neprijatnošću. Daleko od toga da nisam ljubitelj njegove muzike, ali nikada nisam bio jedan od onih koji se voli upoznavati sa likovima čija djela volim. Neprirodno je. Intervju je ok. Ali ta neka varijanta mi je potpuna zbunjola.
Šta da priča čovjek s nekim koga sreće prvi put, s kim ne djeliš ni generacijsku ni bilo kakvu drugu priču. Da ga pitam za Bubu Erdeljan? Protivio sam se ali Aida je bila uporna a kad ona nešto ljubičanstveno zamisli nema priče. Nadigla je komplet Nato i sve sile ovog svijeta da dovede Balaševića.
Ipak, ogrebaću se za kartu za koncert što nije bila mala stvar imajući u vidu moj samački život, volonterski angažman na radiju i 50 KM konobarske plate kod Kibeta uz fantastičan dnevni obrok (kojeg je bilo i za dva dana). Srećom protokol je podrazumijevao tih, ne više od desetak minuta neprijatnosti u kojem smo Balašević i ja proveli sjedeći za stolom, više se smješkajući nego pričajući. Nismo se ni slikali.
Ta karta za koncert trebala je biti sudbinska karta i bila bi idealna za priču unucima. Ali nije.
Desetak dana prije opisanog susreta, nakon cjelodnevnog vježbanja pred ogledalom, izašao sam s Lelicom u namjeri da joj kažem da sam zaljubljen ko konj i da bih želio nešto više od k’o fol slučajnih susreta i bjesomučnih šetnji.
Smotan kakav jesam, jedino što mi je išlo od ruke je to da sam joj našao žicu za smiješno i po njoj “nemilosrdno tukao” iz svih raspoloživih sredstava. Sve ostalo je bilo za pričati drugaricama o duhovitom levatu.
Krenuli smo prema “Clou” malom Jazz klubu koji je bio pred zatvaranjem i u koji je rijetko ko išao u tom periodu. Ni sam nisam dolazio sigurno nekih mjesec dana. Ali kako to hoće biti a tako je tipično za Sarajevo, već na samom ulasku u klub, Darko Poljak je, pozdravljajući nas rekao: “Ti svaku noć s drugom curom”.
Rasuo sam se u paramparčad. Darko je skontao da je zajebao stvar, pa se pokušao izvaditi cijelu veče svirajući nam, u potpuno praznom klubu, saksofon u pratnji kontrabasiste. Jesam pomenuo da sam smotan? Jesam. E onda vam je jasno da ništa nije bilo te večeri. Čak nisam bio ni smješan. Posramljen i potpuno izgubljen narednih dana, nisam se javljao na telefon i trudio sam se da se što manje krećem da je slučajno ne bih sreo. Da nije bilo ove “provale” možda bi moj susret sa Balaševićem izgledao drugačije. Ko će ga znati.
U svakom slučaju evo me s kartom za koncert, nakon mučnog susreta, stojim na tramvajskoj stanici.
Razmišljam o njemu misleći na sve nas. Divno je što je pristao na sav ovaj cirkus. Ali nije mu lako ni jednostavno. Još za vrijeme rata ne želeći da se svrsta, da bude dio te nacionalističke priče i sam je dobio poziv za mobilizaciju. Izbjegao ga je. Ne sjećam se kako. Uvukli su ga u politiku bez da je to želio. I sada kada je sve okončano, uvlače ga neki drugi, takozvana međunarodna zajednica pod čijim pokroviteljstvom se i odvijao rat, sa željom da on bude taj koji će biti mirotvorac.
Za vrijeme rata uredno su nas hranili splačinama koje smo dobijali u humanitarnoj pomoći dovoljno da se ne umre od gladi ali prepuštajući nas bjesumočnom granatiranju i nezamislivim uslovima u kojem smo živjeli. Ne čineći apsolutno ništa do s vremena na vrijeme organizujući navodne mirovne konferencije sa samoprozvanim idiotskim vođama i liderima, koje po pravilu ne bi uspjevale.
Nikada mi nije bilo, niti će biti jasno šta je bio smisao tog besmisla. Za čije i kakve interese. Bilo mi je žao Balaševića što se našao u toj situaciji i što su nekoga ko je samo želio da stvara, pjeva uvukli u tu i takvu priču. Jer je opet bio u situaciji da bira strane, da svojim pristankom izazove lavinu bijesa zadojenih nacionalista ne samo u Srbiji nego i u Bosni i Hercegovini. Sve to ne bi trebalo i smijelo imati veze sa umjetnikom i onim što je on maštao stvarajući svoje pjesme koje su ljudi voljeli. Ali i on kao i milioni nas nije imao izbora. Strane su se morale izabrati. Jebiga moj panonski mornaru, takav ti grah pao.
Tok razmišljanja prekinuo je tramvaj iz suprotnog smjera koji se zaustavio uz škripu kočnica. Jedan prozor se otvorio i kroz njega je izvirila glava Lelicine prijateljice.
– Idemo li na Balaša? Mi imamo karte za prvu noć.
07. februar 1998 godina. Skenderija. Parter. U prepunoj koncertnoj dvorani sjedim i gledam hiljade onih koji traži svoje najbolje mjesto pred koncert. Nisam je nazvao tog dana. Nisam dogovorio ništa. Mislio sam da su se zvijezde posložile i da je moje tek da se pojavim. U ruci sam imao kartu sudbine koju sam dobio lično od Balaševića. Proplakao sam koncert kao i svi koji su bili te večeri tu. Kolektivno pražnjenje godinama nabijenih emocija učinile su da ne budem primjećen u masi uplakanih.
Sutradan je nazvala.
– Hej mladiću, gdje si ti sinoć? Jesi bio?
– Hej, ti si… Ovaj … jesam, bio … nisam stigao … u zadnji čas nabavio kartu … dole u parteru.
– Mi smo bili na tribinama. Baš je bilo dobro, preplakala sam cijeli koncert.
– Čuj plakala…mislim bilo je emotivno al’ baš da sam plakao …
– Ja imam kartu i za večeras …
– … eki to … e vidi, javim ti se kasnije … nešto me trebaju … zvaću te …
Spustio sam slušalicu i krenuo okretati brojeve iz rokovnika. Svaki razgovor je počinjao sa „Dajem carstvo za kartu“. Nisam siguran ali mislim da sam kartu za drugi koncert uspio dobiti od Aide. Carstvo joj još uvijek dođem.
Nazvao sam Lelicu i nekoliko sati kasnije našli smo se kod “tete razapete”. Ljubaznost je pomogla da nabildanom momku iz obezbjeđenja objasnimo da eto imamo različite karte, za različita mjesta ali da je situacija takva, da se nije moglo birati a da bi mi ipak bili zajedno.
Zajedno. Kako je to divno zazvučalo u tom trenutku. Pustio nas je na tribinu. Za razliku od onog prvog koncerta, drugog se gotovo i ne sjećam. Pamtim samo da sam drhtao, da sam se ukočio, da bi povremeno sa strahom pogledao u nju, glupavo se nasmiješio, jedva dočekavši da krene pjesma pa da me spasi od bilo kakve izgovorene riječi koju bi možda promucao.
Ona je iz torbe izvadila grisini i ponudila mi. Ja sam odmahnuo glavom. Par vječnosti kasnije, ponudila me je kikirikijem. Zanijekao sam. Na koncertu pred desetak i više hiljada ljudi koji su horski pjevali ja sam čuo samo jednoličan šum i ništa više. Bio sam samo svjestan njene prisutnosti i sopstvene ukočenosti.
Onda me je ponudila ribicama. Okrenuo sam se i debilno nasmiješio i u trenutku kada sam htio glavom pokazati da ne želim, Lelica je par, ranije spremljenih u ruci, ubacila u moja usta. Zatim je nastavila rukom pokret, uhvativši me za tjeme, nježno ali odlučno me privukla sebi i poljubila me.
Ostaće za života zajebancija mojih prijatelja koja kaže „da su i najveći levati našli djevojke na koncertima Balaševića a da ja ni to nisam bio u stanju, već da je ona pokupila mene“.
Dvadeset i četiri godine godine i jedanaest dana kasnije, dok ispraćamo našeg sedamnaestogodišnjeg sina na trening, stiže vijest da je mornar “otplovio”.
Opet smotan s istim osjećajem kao prilikom našeg susreta.
“Lepo je sve to što si napravio.”- sad kažem ja.
Otkači šlepove,
Nanišani jutro i pusti tu lađu da klizi.
Pronašli su Ameri šifru za to:
“Take it easy”, lutko lepa.
Zrela se breskva nebom cepa.
Spusti svetla, oduzmi gas.
Smešnih stvari se bojimo.
Misliš da neko pita za nas?
Kao da ne postojimo.
Stavi misli u prazan hod,
Stresi zvezde k’o dudove.
I polako nasuči brod
Na te plišane sprudove.
I sanjaj…
Odgovori