„Ubiće“ me Lelica kad vidi kako mislim da ni ovoga ljeta nećemo vidjeti mora.
Ali procjene koje imam, a koje na žalost uvijek ispadnu onakvim kakvim sam izanalizirao se obično pokažu tačnim. Isključujući pandemiju, politički razvoj kakav živimo posljednjih godina, predvidio sam još neke 2005 godine. Pričao tajno, lajao javno.
Govorili su mi da sam pesimista, da lupam gluposti a sada svi zajedno lupamo glavom u ona svoja četiri zida kakve su nam prizvali novokomponovani fašisti.
Prošle godine, nekog januara, spustili smo se do Dubrovnika, na nekoliko dana. Tumarali dragim mjestima, boreći se s burom za svaku zavjetrinu i svaki zračak dubrovačkog sunca. Vidjeli se sa dragim ljudima, planirajući na ljeto uživati sa njima na čarobnom otoku Šipanu. Od svega naravno, nije bilo ništa. Umjesto dogovorenog avgusta na Šipanu, uspjeli smo napraviti malu turneju po Krajini.
Volim taj ćošak ove zemlje. Te divne ljude, kao iz slikovnice krajolike, rijeku Unu, za koju me uvijek isprave kad joj razvučem ime ali more je more.
Nadali smo se da će možda situacija s pandemijom biti bolja na jesen, da ćemo se onda moći spustiti na neki komad plavetnila. Sasma svejedno koji, posebno van sezone, jer već imamo dovoljno godina, da nam kupanje, sunčanje i ostale ljetne razbibrige nisu više interesantne. Samo da se može sjesti i u tišini gledati u njega.
Nismo imali sreće. Situacija s putovanjima, prelascima granica, boravcima bila je odveć rizična, komplikovana i skupa da bi smo se upustili u avanturu. Pa smo prestali da mislimo, živeći sa tim čudnim osjećajem koji ne znam opisati.
Po milion osnova su mi u životu kršena ljudska prava. Nisam podnosio. Borio sam se koliko sam znao i umio za svako od njih sa manje ili više uspjeha. Ali ono koje mi je najteže padalo i koje je u meni istovremeno izazivalo osjećaj, potpunog očaja i bijesa kojem nisam sklon je pravo na kretanje.
Ono mi je sada uskraćeno na globalnom nivou. I ne tješi me to što je cijeli svijet u haosu. Ni to što što možda ne bih imao para za kakvo egzotično putovanje, na recimo, Kubu, koju sam sanjao sinoć ili put Andaluzije koju sam planirao kao iznenađenje Lelici za naš pedeseti rođendan, prošle godine. Sama činjenica da ne mogu preko granice kad je meni ćejf u meni budi ptsp i prestanem da mislim.
Za ljubitelje statistike, dakle već godinu dana sam pod tim osjećajem s velikom vjerovatnoćom da je i tekuća godina više nego izvjesna.
No šta je to prema mnogo dužem periodu koje smo živjeli u vrijeme viznog režima. Istina bilo je zemalja u koje si mogao otići, što smo iskoristili za kako se to popularno zove medeni mjesec. Otišavši u Tunis, nakon čega smo još dobrih desetak dana vršljali po Istri. Ali osjećaj je bio isti. Nemogućnost da idem gdje i kad ja hoću izazivala je očaj i bijes. Neko je na osnovu ničega, donio odluku da ja predstavljam prijetnju nečemu.
I ne znaš šta je gore. Pristati na to da nemaš pravo otići negdje ili pretrpiti sva moguća poniženja u pokušaju da dobiješ vizu, uključujući i sva maltretiranja po granicama ukoliko uspješno i okončaš proceduru.
U znak protesta ili nemajući kud, tud i mali Mujo, te godine smo isposlovali vizu za Austriju u koju smo kao trebali putovati poslovno s namjerom da zapravo idemo u Španiju. Dogovorio sam sa Samerom Rešidatom, koji je tad bio samo beskrajno sposobni vlasnik turističke agencije “Sol Azur”, koji će kasnije nesretno ući u politiku, da za besplatan put do Španije, budem vođa puta jednog autobusa srednjoškolaca na ekskurziji.
Treba li reći da u narednih petnaestak dana, koliko ćemo Lelica i provesti lunjajući po Kataloniji, Austriji nismo ni primirisali. Ali zato zahvaljujući našem dragom Ćivi i Bobanu, obišli, osjetili i okusili sve ono što se na nekom klasičnom putovanju i ne doživi.
Posljednja tri dana boravka ostavili smo za Barselonu. Prepješačili smo je uzduž i poprijeko. Prije polaska, zezali smo se da ćemo iskoristiti boravak u Španiji da napravimo sebi Fadila Jahića Španca ali opčinjenost svim što smo živjeli tih petaestak dana bila je takva da ne znam ni da smo se poljubili.
Zanesenost nas je potpuno obuzela da smo se zaprepastili kada smo shvatili da nam za dva dana ističe viza. Da nas mogu deportovati i što je još gore uskratiti nam mogućnost za neku narednu vizu. Zaprepaštenje je dostiglo vrhunac kada nam je ljubazna radnica turističke agencije saopštila da nema niti jednog slobodnog mjesta niti u jednom autobusu, vozu i avionu koji leti do bilo koje destinacije za koju ne važi vizni režim.
Učinivši presedan, ne iskoristivši pravo na siestu (Španiji kada bi neko objavio rat, rekli bi im „može, nije problem al’ kad prođe siesta“) ostala je u agenciji, pokušavajući pronaći bilo kakvu varijantu našeg spasavanja. Negdje pred sami kraj, tog svetog perioda predviđenog za odmor i pred ponovno otvaranje agencije, uspjela je pronaći dva, valjda tog trenutka otkazana, mjesta u avionu Barselona – Pariz – Zagreb.
Bili smo spašeni. Morali smo se odmoriti od silnog stresa pa smo iz Zagreba otišli narednih sedam dana na otok Pag.
Kući smo došli 11. septembra, padajući od umora zajedno sa Svjetskim trgovačkim centrom u New Yorku. Mislili smo da je film. Očaj i bjes.
Onda smo narednih godina prestali da mislimo, živjeći sa preovladavajućim osjećajem gađenja spram dešavanja u svijetu, s posebnim osvrtom na domaće gadosti i osjećajem koji ne znam opisati.
Pažljivom čitaocu neće promaći struktura priče u kojem iz današnje globalne zatvorenosti, prelazim na onu djelimičnu i s razlogom iščekuje završnicu u kojoj će se nemogućnost kretanja svesti na nešto manje. Recimo tek naselje.
Dobrinja. 1992.
U duplom smo obruču. Linije razgraničenja se broje metrima. Mogu nas pogoditi kamenom ali im je to ispod časti pa nas ganjaju granatama i snajperima. Svi moji dotadašnji prijatelji su u gradu. Nemamo kontakt zbog prekinutih telefonskih linija. Prvi šok sa ranjenima i poginulima je prevaziđen. To postaje dio svakodnevnice. Rutina takođe. Linija. Kuća. Linija.
Počinju prvi prelasci preko barikade i odlasci u grad. Dio ceste između malog naselja Neđarići i brda Mojmilo. Slaba zaštita od kontejnera. Uglavnom se prelazi jureći automobilom, iznutra zaštićenim željeznim poklopcima šahtova, koji se postavljaju na prozore. Kao u nekoj igrici u kojoj se ne dobija ništa ako geler ili snajperski metak pogodi nekoga ko pokušava proći tih pet stotina metara. Oni koji budu pogođeni, uglavnom gube sve.
Tražim slobodan dan i dozvolu za odlazak u grad. Odbiju me. Par sedmica kasnije tražim opet. Odbiju me. Kaže komandant da je moja želja za odlaskom u grad tolika da ga je strah da se ne desi najgore. Cijelo ljeto. Linija. Kuća. Linija.
Osjećaj potpunog očaja i bjesa. Istovremeno. Konačno, negdje krajem jeseni, nakon ko zna koliko odbijanja. Dozvola. Oblačim civilno odjelo. Nemam uniformu. I na liniju idem u svojoj garderobi. Ali za grad oblačim stvari koje sam najmanje nosio. One bolje očuvane. Nove gaće. Za slučaj da me pogodi.
I evo me. Slučajno uhvaćen kamerom u trenutku gdje se spremam da se dam u trk, preko barikade. Fotku je izvukao moj školski drug i prijatelj Andrej Đerković iz videa koji je snimao za svoj spot „One Vision“, a koji je iskorišten u dokumentarnom filmu Didier Dematonsa „Dobrinja, paroles de résistances“.
Nije to originalna fotka mog prvog prelaska barikade. Ali je osjećaj isti. Kao i uvijek. Kao i sada. Onaj u kojem prestanem da mislim. Očaj i bjes. Istovremeno.
Odgovori