Nisam sujevjeran.
Ne pljujem za crnim mačkama, ogledalo sam lomio u više navrata, prolazio ispod merdevina, kopao u sumrak, otvarao kišobran u kući u kojoj i zviždim. Pjevam dok ručam, doručkujem. Večeru izbjegavam više zbog kilaže. Nisam imao bilo kakve manifestacije koje se ispoljavaju u redovnim situacijama sujevjerja.
Doduše, ima jedna stvar …
Moj stari, bio je pasionirani ljubitelj vožnje. Nije bilo trenutka, situacije, vremenskih prilika u kojima bi on eventualno rekao da ne može sjest u auto i odvest se gdje treba. Bez razlike da li je u pitanju vožnja do samoposluge ili stotinama kilometara dalje.
Nije bio neko ko je težio skupim automobilima. Vojno lice u skladu sa svojim uvjerenjima, nije se želio izdvajati iz prosjeka iako po materijalnim mogućnostima, kreditnoj sposobnosti svakako da si je mogao priuštiti bolje vozilo od Fiće kojeg je vozio sedamdesetih. Kasnije će ga zamijeniti Zastavom 101, automobilom jugoslovenske fabrike Crvena Zastava. Popularni „Stojadin“ kako su ga žargonski svi zvali – zapravo je sto i jedan. Jednostavno, volio je sam čin vožnje.
Najveći dio svog djetinjstva, proveo sam upravo vozeći se.
Stari, završivši vojnu školu s dvadeset, ženi se s klinkom od osamnaest i iz Kraljeva zajedno odlaze u tadašnji Titograd, gdje dobija svoju prvu službu. Već sljedeće godine, klinci dobiju klinca. I kako to već obično biva s mladima, svaki slobodan trenutak koriste da obiđu roditelje, koji opet žele što više i češće da viđaju svoje unuče. I „ludak“ kojem je vožnja bila vrhunac zadovoljstva i ona koja bi s njim i na kraj svijeta, bez problema petkom nakon posla, sjednu u Fiću pa do Kraljeva. Subota veče za Sarajevo pa u nedjelju veče kući u Titograd. Na zadnjem sjedištu Zastave 750, s dekicom i jastukom vozao sam se cijelo svoje djetinjstvo.
Do perioda kada sam imao pravo polagati vozački ispit, bezbroj puta sam slušao upute, bio svjedok brojnih primjera „kritičnih situacija“, koje mi je objašnjavao do najsitnijih detalja.
Jedva je dočekao mojih osamnaest. Vodio me je na poligone, učio vožnji. Silno se nervirao što mi obje ruke nisu na volanu u poziciji kazaljki na satu „10 i 10“. Razočarenje kakvo nikad prije ni kasnije neću vidjeti kada sam prvi put pao na testovima. „Kako?!“
Nije imao sreće ni kada sam iz drugog ili trećeg puta položio vozački. Ni kada sam kupio svoje prvo auto. Razočarenja su se nastavila.
– Zašto u gepeku nemaš nikakvog alata?
– Šta će mi?
– A šta ako se na putu nešto pokvari?
– Misliš da će mi alat pomoći za nešto o čemu nemam pojma. Zato služe majstori.
Jednom prilikom, osjećajući valjda grižnju savjesti, upitao sam majstora Hamu, kod koga sam vozio auto uvijek prije nekog puta i na redovne kontrole, jel’ vrijeme da se mijenja remen.
– Ko ti je rekao da to pitaš?
– Niko, nego … ja sam … Palo mi na pamet
– Ne foliraj mali. Dovoziš mi auto godinama i znam da nemaš pojma, što cijenim i poštujem jer jedan si od rijetkih koji ima povjerenja i ne prtlja se u moj posao. Ko?
– Stari moj. Kaže da bi trebalo za svaki slučaj ženske najlonke da imam u gepeku, da ako pukne njih stavim umjesto remena dok ne dođem do majstora.
– E pozdravi starog i reci mu da tvoj Peugeot nema klasični remen već čelični lanac.
Nisam mu rekao ništa. Ubacio sam neku najlonku, koja se godinama vukla po gepeku.
Nije dočekao drugog „pežu“ kojeg sam kupio. A bio bi ponosan, jer su mi oni koji sam zamolio da mi za novac koji sam uštedio kupe auto, rekli da ima nekih cilindara, konja, snage i aluminijske felge. Da je spušten i da je sportski s nečim za nešto na auspuhu. Meni je bilo svejedno, meni je to bio moj Peežo, kako mu tepam, koji treba bezbjedno da me odveze od tačke A do tačke B. I dalje nastavljajući običaj da ga prije puta i na redovne kontrole vozim u Hamin servis, koji je nešto prije starog također otišao u legendu.
No od tada, u čast ljubavi, sjećanja i iskupljenja za sva silna razočarenja koja sam mu izazvao svojom nezainteresovanošću za automobile, proglasio sam starog za mog „Anđela Čuvara Na Putu“. Posljednjih godina, moj posao podrazumijeva česta putovanja. Postoji ritual koji sam uveo u kojem na silasku s Koševa, cestom prema Šipu, između radnje za popravku auspuha, kada se na trenutak ukaže dio groblja na kojem je ukopan stari, poljubim dio ruke, između palca i kažiprsta i da ne čuju moji saputnici kažem, „Čuvaj nas“.
Vremenom sam dodao a da nemam razumnog objašnjenja zašto i da prilikom vožnje na sebi moram imati jedne od dvoje crvenih bokserica.
Neki dan, nakon sedmodnevnog boravka u kući, poštujući mjere izolacije uzrokovane pandemijom virusa, krenuo sam do obližnjeg tržnog centra po fasungu za narednih deset dana. Otvorio sam fioku, obukao crvene bokserice, poljubio prostor između palca i kažiprsta.
U situaciji u kojoj se nalazi svijet i odlazak do granapa je dionica za koji nam treba „Anđeo Čuvar Na Putu“.
– Čuvaj nas.
april, 2020
Odgovori