Budim se unezvijeren. Pola devet.
Preračunavam: Kasnim dva sata!
Glasno psujem dok istrčavam iz kreveta i odlazim u kupatilo.
„Ma jebi se Mirza više … možeš li jednom makar, u životu, ti biti taj koji će nazvati, a ne se oslanjati na mene i čekati da ja tebe probudim. A i idiotski mobitel, zašto nije zvonio alarm!?“
Prekidam monolog pljuskajući vodom lice i gurajući energično četkicu za zube u usta.
Preračunavam. Ako se izvučem iz gradske gužve do pola deset i „naberem“ ga mogli bismo stići u Derventu do podne.
Oblačim prvo što nalazim u ormaru i po ofingerima. Kakvo li će vriijeme biti danas? Nemam vremena za to.
Iz sobe izlazi njegovo veličanstvo dijete.
– „Gdje si ti poš’o?
– „ Idem na put. U Derventu, kasnim, nije mi zvonio glupi alarm, u pola sedam je trebao zvoniti!“
– „Stari ti puk’o, majke mi.“
– „Ako te stari pukne vratićeš se u krevet automatski! I što ti nisi u školi?“
– „ Halo ba, nema škole, nema puta, izolacija, korona, covid 19, prolupao si skroz.“
Preračunavam: … ??? …
Sjedam na sobni bicikl, okrećem pedale Skidam jaknu. Tupa bol u donjem dijelu stomaka.
Siguran znak da nešto nije u redu. Nepogrješiv simptom koji prepoznajem već u samom začetku.
Već viđena situacija i poznat osjećaj beznadežnosti.
„Kakav grozan san.“ Bila bi prva misao kada bi se probudio. Čak i milioniti put kada bi mi se to desilo. Nekada bi skočio u panici, kao jutros a nekada bih samo ležao gledajući u plafon.
„Čuj rat, jebote! E i ti možeš svakakve gluposti sanjati.“ – nasmijao bi se.
Trenutak dva kasnije, otvarajući oči i ugledavši UNPROFOR-ov najlon na prozoru, dodatno pojačan dekom, sebe u trenerci, u vreći za spavanje na podu, dodatno zaštićen ivicom kreveta od eventualnog a proračunatog rikošeta koji bi mogao doći sa obližnjeg brda, osjetio bih pomenuti bol. Bespomoćnost koja vodi u očaj koji ima unutrašnju manifestaciju u donjem dijelu stomaka. Bol. Tup.
Preračunavam. Taman kad sam pomislio da počinje život, završivši školovanje, odsluživši JNA počeo je rat. Kada se završio, onog trenutka kada sam pomislio „e sad fakat kreće“, krenulo je nizbrdo. Počeli su da isplivavaju kojekakvi, koji su dali sve od sebe, uzimajući sve od nas, da u ovoj zemlji sve ode u kurac. „Sahranili“ su me, srušivši sve što sam nakon rata gradio ali nikad ne prodrijevši u moja četiri zida, zabarkadirana ljubavlju. Paralelno s „rušenjem“, sve više i bolje gradio sam zidove unutar sebe, prema vanjskom svijetu. I kada sam zaokružio sve što treba, uključivši i godine, sranje.
I dalje okrećem pedale, zagledan u mrežni kabl koji treba fino provući, probušivši rupu ispod lajsne na zidu od rigipsa kako bi dijete moglo normalno zatvoriti vrata, a što odgađam već sedmicu. Iz spavaće sobe izlazi „najbolja supruga na svijetu“.
– „ Dokle si ti stigao biciklista?“
Preračunavam. Biće da sam opet na početku.
Mobitel konačno zvoni.
– „Eeeee, vidi, opet mi je crko laptop, jel’ ti imaš šta hitno da pokupim tvoj, imam nešto montirat’ gori mi? Ono, izbaciš mi kroz prozor da održimo socijalnu distancu kako se to danas popularno zove.“
– „Ma jebi se Mirza više …“
Preračunavam. Moraću mu objasniti sve i izviniti se.
Napisaću Instagram Story.
april, 2020
Odgovori