– Ljubavi moja, ponosu moj. Pročitala sam šta si objavio. Ganuta sam do suza. Lep je osećaj sve ovo, budi u meni stare i lepe uspomene i vraća u srećne dane sa vama. Imala bih želju da još nešto napišeš u vezi tebe i Mire, u vezi vašeg detinjstva i onda mogu zaokružiti sve što si pisao o meni i tati. Eto samo još o sestri.
– Ha, ha, ha … stara, po narudžbi pišem samo kad me plate a to slabo ko hoće, više je u pitanju trenutak inspiracije u kojem pišem ne bil’ koliko toliko ostao normalan.
– Vrati se mislima u detinjstvo i sigurno će nadoć’ inspiracija.
Smijem se. Pročitam Lelici poruku.
– Jesam ti rekla da je staviš na zadnje sjedište u Fiću u prošloj crtici a ti se praviš pametan, kao da ne poznaješ rođenu majku. Rekla sam ti da će reagovati ovako.
Nikada nisam uspio objasniti da sve ono što radim, a sticajem okolnosti je javno, zapravo je plod inspiracije, trenutka koji ne znam objasniti ni sebi samom u kojem pravim priče pakujući ih u različite forme. Nekada su to bile priče, nekada pjesme, radijske emisije, filmovi …
Milion puta sam se nalazio u situacijama da objašnjavam ljudima kako ona “budala” kojeg su ljudi voljeli slušati u radijskim emisijama “Roditeljska Pažnja” nisam ja. Da je to neki drugi lik koji se služi mojim tijelom i glasom. Da nam je zajednički tek dio glave u kojem se isprepliću moje misli, stvari koje zapažam, promišljanja i vječito preispitivanje stavova sa onim što on pretvara u radijski šou ili šta već, trudeći se da naše privatno izdigne na opšti nivo, kako bi se što više ljudi prepoznalo. Da je on lud, što je bio najčešći kompliment koji sam dobijao a da sam ja dosadan, nimalo zanimljiv lik koji zapravo uživa u samoći, bez pretjeranog doticaja s vanjskim svijetom, ne dao bog javnošću.
Sve eventualne naručene stvari, one koje su se morale, bile su mora. Patnja u pravom smislu riječi. Posebno uzimajući u obzir da nikada nisam mislio da sam neki stručnjak. Ja sam se samo igrao i uživao u igri. U procesu rada. S hroničnim nedostatkom bilo kakve ambicije. Onoga trenutka kada bi nešto, bilo završeno, ja sam se već igrao sa nečim drugim.
Igra je i ono što mi prvo padne na pamet, kad me mater tjera da se na silu vraćam u djetinjstvo, kad zna da moje uspomene su zapravo one koje su na porodičnim okupljanjima prepričavana do besvijesti. Svojih gotovo da i nemam. Znam da smo imali bezbrižno i sretno djetinjstvo. Kako da objasnim da se tu nema šta reći. Sve se podrazumijevalo.
Od nepristajanja da je dam za mercedes, kako je to prilikom njenog rođenja nudio prijatelj mojih roditelja, pola u šali, pola po tradicionalnom crnogorskom vjerovanju da žensko dijete i nije neka sreća, a posebno ne ponos. Čak i kad je odbila da ide u vrtić, pa sam je morao povesti sa sobom u školu. Smjestio je u zadnju klupu i nakon što je učiteljica primijetila i pitala otkud dijete u razredu, podrazumijevalo se da postavim ultimatum – ili ona ostaje ili ja idem s njom kući – jer nemam gdje s njom kad neće u vrtić. Igra u kojoj je iskorištavam nakon doručka. Igra u kojoj sam ja kao prodavač a ona kao kupac koji kupujući, zapravo skloni sve na svoje mjesto dok ja uredno sjedim i prodajem.
Do prve zajedničke cigare za njen osamnaesti rođendan nakon što smo se živi i u komadu vratili iz akcije “oslobađanja Neđarića”.
Ona na Aerodromskom sa specijalcima, ja na Dobrinji 5.
– Ja zapalila.
– Neka si, jebaji ga. Nisi bolje vrijeme za goru stvar mogla naći.
Prvi frajer. Prvo pijanstvo. Džoint. Muž. Ćerka. Smrt oca. Nikakvog spektakla. Ništa od čega bi se mogla napraviti priča koja izaziva emociju, tjera suze na oči i ukazuju na neupitnu ljubav između brata i sestre. Sve se podrazumijevalo.
Pa i sad, nakon što se nismo vidjeli uživo više od mjesec dana, zabarikadirani u kućama, krijući se od nevidljivog neprijatelja koji hara svijetom.
Porukica, video poziv, like na status.
Sve se podrazumijeva.
Kao i sve one prisnosti o kojima nikada nismo razmišljali sve dok nam nisu uskraćene.
Kao zagrljaj, koji nedostaje.
april, 2020
Odgovori