Adel, vlasnik prekrasne vile u kojoj smo odsjeli, priča da je njegova porodica kao i mnoge u prošlosti bila vrlo siromašna. Uglavnom su se bavili ribolovom i lovom školjki koje, kaže, danas baš i ne jede tako često.“Trauma iz djetinjstva“ kaže široko se osmjehujući, pokazujući svoje savršene bijele zube koji se ističu na njegovom preplanulom licu. Dok sjedimo na ivici njegovog velelepnog bazena ispred vile, koji ima savršen pogled na lokalne, kilometarske, pješčane plaže.Dubai u brojnim reportažama izgleda čarobno ali imati priliku i sve to vidjeti uživo, sasvim je druga priča. Ovaj grad leži na sjeveru Emirata Dubai, uzduž istoimenog kanala Perzijskog zaljeva, širokog od 100 do 1300 metara i dugog 14 km, koji ga dijeli na dva dijela. Praktički je gotovo spojen sa obližnjim obalnim gradovima Sharjahom i Ajmanom.
Otkud ja u Dubaiju? Period pandemije omogućio nam je da se posao obavlja od kuće, da se troškovi smanje na minimum zboga lockdowna, pa se samim tim i uštedjelo za ovogodišnji odmor. Odmor dostojan svakog ko imalo drži do sebe. Naslovna slika je namjeran izbor, iz mnoštva izdvojio sam onu, koja oslikava ono što je ovaj grad danas. Namjerno sam izbjegao fotografiju Burj Al Araba koji ima oblik jedra i kojeg zovu hotel sa sedam zvjezdica. Sagrađen je 1999. na umjetnom otočiću blizu plaže Jumeirah, visok je 320 metara, a noćenje je oko 5900 dirhama ili skoro 3000 KM. Zahvaljujući prijateljima koji već godinama rade tamo, došli smo u kontakt sa Adelom koji iznajmljuje raskošne apartmane u svojoj vili, za mnogo manje novca nego je to noćenje u Burj Al Arab ali neuporedivo više negoli je to primjereno za naše prilike i mogućnosti. Ali kako kažu, ćejf nema cijenu.
Nekadašnja pustinja koja ljudima nije nudila mnogo šanse za perspektivan život, postala je (i još uvijek jeste) ogromno gradilište ali istovremeno i ekskluzivna destinacija u kojem se okuplja svjetska elita tokom cijele godine. Pronalazak nafte je ono što je drastično promijenilo situaciju i prilike.1971. godine Dubai i ostalih šest emirata oformili su Ujedinjene Arapske Emirate, a zahvaljujući viziji Rashid bin Saeed Al Maktoum, koji je bio emir šeik Dubaija do 1990 godine, Dubai će biti bogat i poslije nestanka naftnih rezervi. Emir Rashid je ogroman novac dobijan od nafte investirao u naglu izgradnju ovog grada koji danas ima kompletnu infrastrukturu velegrada: muzeje, galerije, trgovačke centre, hotele, restorane i suludu količinu nebodera na jednom mjestu. Da su njegove pretpostavke bile tačne potvđuje i podatak koji kaže da su zalihe nafte prilično iscrpljene pa proizvodnja sada čini manje od jedan posto bruto društvenog proizvoda koji iznosi 108 milijardi dolara. Turizam zato čini čak 20 posto BDP-a.
Adel sa velikim poštovanjem priča o vizionaru, govoreći da njegovu zahvalnost dijele i svi drugi stanovnici čiji životi su danas nešto o čemu nisi mogli sanjati ni u najluđim snovima. Preporučuje nam, nakon što smo mu objasnili da se bavimo medijima, da obavezno posjetimo Jameel Arts Centre. Muzej savremene umjetnosti koji je otvoren prije tri godine, zahvaljujući kolekcionaru i filantropu Fady Jameelu koji je želio domaći svijet umjetnosti povezati sa međunarodnim umjetnicima. Ovaj fascinantni muzej prostire se na 10 hiljada kvadratnih metara metara i teško ga je „prepričati“ ali zanimljiv je podatak da je to prva nevladina kulturna institucija u tom dijelu svijeta.
Njegova preporuka za obavezan odlazak u pustinju, bila je pun pogodak. Izlet podrazumijeva boravak u pustinji, upoznavanje sa lokalnim običajima, jahanje deve, izbor fantastičnih tradicionalnih jela uglavnom od jagnjetine i piletine s neopisivim (nama baš i ne svim ukusnim) začinima. No ono što je poseban doživljaj svakako je noćenje pod šatorima i let u zoru balonima iznad pustinje uz arapsku kafu koja je nešto blaža nego naša i koja se umjesto sa šećerom pije sa hurmama.Dubai Mall je najveći trgovački centar na svijetu. Nalazi se u Downtown-u, svojevrsnom gradskom središtu, s površinom većom od 500 hiljada kvadratnih metara u sklopu kojeg je i cijelo jedno skijalište, olimpijsko klizalište, akvarijum sa više od 300 vrsta životinja, 22 kino dvorane, 1200 prodavnica, 120 kafića i restorana, hotel i još trista čuda, kojih nisam ljubitelj ali ne možete reći da sve skupa ne izgleda impozantno. Baš kao i Burj Khalifa, najveći i najprepoznatljiviji toranj na svijetu visok 828 metra, čija je gradnja trajala 6 godina i za koji je potrošeno 1,5 milijarda dolara. Noću svijetli raznim bojama, a do vrha se dolazi najbržim liftom na svijetu za jednu minutu.
I sav taj silni glamur, blještavilo i sjaj, kriju zapravo i onu drugu stranu Dubaija. Nepoznatu široj javnosti, nezanimljivu medijima i opasnu ukoliko bi ste se upustili u bilo kakvo istraživanje ili ne daj bože u javnu priču. Sticajem okolnosti imao sam priliku iz prve ruke čuti ispovijest nekoga ko je iskusio pravu stranu onoga što se ne može i ne smije vidjeti. Nekoga kome je represivna vlast napakovala boravak u zatvoru kao i sve druge priče koje za vrijeme boravka u zatvoru moj prijatelj imao priliku čuti. Ljudskih prava ni u tragovima, namještenih procesa i montiranih slučajeva u izobilju. Klasičan primjer svega što možemo vidjeti širom svijeta uglavnom zahvaljujući namjerno ili površnom izvještavanju medija. Novac i moć omogućavaju da poput leptira žudimo za svjetlošću lampe nesvjesni da ćemo biti doslovno sprženi.
Afganistan nam je možda u ovom trenutku najbolji primjer. Mada, boljeg primjera od nas samih teško da možemo bolje razumijeti. Naši stvarni životi i oni što nam se u medijima prikazuje kao život koji živimo nemaju veze sa stvarnošću i gotovo nikakvih dodirnih tačaka. Moja teza, da je medij svako od nas ko posjeduje profil na nekoj od društvenih mreža, a čak i letimičan pogled na profile posebno u periodu ljetnih odmora, potvrđuje da nam je vjerovatno puno bitnije šta drugi misle o nama, negoli je to stvarni sadržaj života koji živimo.
Cijela ova priča o mom boravku i odmoru u Dubaiu je laž. Otkud meni pare za sve to. Ali vjerujem da je lako bilo kome povjerovati u takvu priču izgrađenu od nekih podataka sa interneta, čak i potajno zavidjeti što se u situaciji u kojoj jesam baškarim na bazenu vile izmišljenog Adela.
Fotografija koja ilustruje tekst je bila inicijalna ideja. Uslikavši svjetla Šipanske Luke, pogledao sam fotografiju, a mobitel je na tren okrenuo sliku naopako. Skromna svjetla predrage mi Luke u obrnutoj varijanti odsjaja u moru, ukazala su obrise nebodera u Dubaiu. Koja su to mogla biti da sam želio „medijski život“ kakvim me ubjeđuju da živim, umjesto svog koji me čini sretnim.
Jedna prodavnica, tri kafića, 4 restorana i već treći dan, poznanstvo sa gotovo svim mještanima i gostima Šipanske Luke. Meni dosta.
Odgovori