– Pritisni to plavo dugme!
Pokazuje mi igračku, vatrogasno vozilo koje stoji uredno složeno na stalaži zajedno sa drugim igračkama. Pritisnem, a igračka proizvede zvuk vatrogasne sirene. Kao trznem se a on se glasno smije. Pomalo muca dok priča. Dvije minute nakon što sam ušao, prišao mi je, stisnuo se uz mene, pokazujući mi svoje knjige, kape, nudeći me bombonama.Vodi me u sobu koju dijeli s braćom. Žali mi se na boju svoje posteljine koja je oker, za razliku plavih posteljina njegove braće. Pokušavam da mu objasnim da boje ništa ne znače i da je njegov krevet u odnosu na njihove iste, jedinstven. Ipak, on bi da je boja drugačija. Soba je uredna, čista, prozračna. Jedan od braće, poput pravog tinejdžera, ne obraća pažnju na nas. Zavaljen u krevetu bistri nešto na mobitelu. Njegova soba, njegov svijet.
U djevojačkoj sobi, za razliku od njihove, slike. Akvarel Ajfelovog tornja, portret, vile, mace i stilzirani natpisi o snovima i sreći. Na natkasnama standardni preparati tinejdžerki.- Tu spavaju njih dvije. Sad su u školi. Jesi li vidio ovaj jastuk što se smije?Pažljivo mu prilazi ne uzimajući ga u ruke. Okrugli žuti jastuk – smješko. Zatim me vodi u kuhinju. Prolazimo kroz dnevni boravak u kojem jedan od njegove braće uči. Poznavanje prirode i društva ili kako se već taj predmet zove. Pitam starijeg brata zar mora da uči par dana pred kraj polugodišta. Objašnjava mi da je ove sedmice online i da mora da nauči još tu lekciju. – Moram da naučim ovaj sažetak na kraju.
– Napamet?
– Pa da.
Mrštim se ali odustajem od objašnjenja da je takav sistem učenja bezvrijedan. Da bi trebalo učiti da se razumije i shvati a ne da izdeklamuje sažetak napamet. Nisu djeca kriva, krivi smo mi koji dozvoljavamo da nam djecu (m)uče glupostima. Pomilujem ga po glavi a mlađi me odmah vuče za ruku prema kuhinji. Moderna, čista i skockana. Baš kao i male zavjese na prozoru koji gledaju u unutrašnji prostor zgrada. Cvijeće na prozorskom simsu, mala tava okačena na zidu. Igramo se sa njegovom igračkom lisicom, otvaramo prozor i dajemo priliku lisici da vidi vanjski svijet. Oponašamo glas lisice, pa je stavimo da spava, pa se ona naglo probudi, pa je opet uspavamo, Onda me vodi da vidim novogodišnju jelku i paketiće ispod nje, a koje će svih šestoro otvoriti kad dođe Nova godina. Na velikom stablu Benjamina, koje krasi suprotni ugao dnevnog boravka, pokazuje mi kako su okačili bombone. I njegov brat nam se pridružuje. Pokazuje mi sve okačene bombone. Smiju se. Kažem im da, kada sam ja bio njihovih godina, nije bilo takvih ukrasa kakvi krase njihovu jelku i da smo je mi najčešće kitili upravo ovako kako su oni “okitili” Benjamina – bombonama.
Za sve to vrijeme dvije “tete” opušteno sjede na ugaonoj garnituri i razgovaraju.
“I šta zapravo hoće ovaj s ovom pričom?” – možda se mislite isčitavajući tekst u kojem se ne dešava ništa specifično ni različito od bilo koje situacije koja se odvija u bilo kojoj porodici, bilo čijeg doma. Gdje je tu čudnost? Gdje drama?
Nema je i neće je ni biti. Sve je zapravo normalno. Baš onako kako i treba. A to je zapravo i najveća čarolija. Situacija kao u većini naših kuća, uobičajna kućna idila koja nam je svakodnevna pa je najčešće i ne primjećujemo. A možda bismo trebali?
U ovoj priči ono što je drugačije jeste to da sam zapravo u Malom porodičnom domu djece bez roditeljskog staranja Doma Bjelave. Stan je to u jednoj zgradi u centru Sarajeva. Novina je to kod nas a podrazumijeva zapravo nešto što bi, samo kad bi malo razmislili, bilo sasvim prirodno i podrazumijevalo se samo po sebi. Smještaj za klince bez roditeljskog staranja koji na ovaj način postaju naše komšije. Ogromna je to razlika u odnosu na život u ustanovama sa velikim brojem djece. Naravno i ovdje postoje neka pravila koja kažu da kapacitet može biti maksimalno dvanaestoro djece, svakako u zavisnosti od veličine stana ili kuće. Vrlo je važno poštivanje principa da se u Mali porodični dom ne smještaju djeca mlađa od tri godine kao i to da se ne razdvajaju braća i sestre.
U našoj priči njih je šestoro. Četiri brata i dvije, skoro pa djevojke, od 16 i 18 godina. Tete odgajateljice rade u smjenama. Jedna je uvijek tu 24 sata, druga preko dana, pa se smjenjuju. U razgovoru mi kažu da su imale veliki strah, pa i otpor, preći iz Doma u Mali porodični dom.
– A sada imamo dva doma i dvije porodice.
Opuštene su i drage. Atmosfera kao da ste došli bilo kojoj porodici u goste, kako se već i dolazi praznicima. Ne kriju da je odluka da budu odgajateljice u ovakvom obliku bila prilično teška. Velika odgovornost, potpuno drugačiji uslovi nakon dvadeset i više godina rada u instituciji.
– Počev od dileme, kako sad da kuhamo za šestoro djece, koja količina je to? Pa si onda misliš, ljekari, stomatolozi, informacije u školi, valja sve stić’. A onda pomisliš pa k’o kod kuće. Kao sa svojom djecom. I evo nas uživamo sad, svi zajedno.
Svako dijete ima svoj prostor u sobi s potrebnim namještajem, priborom, odjećom i obućom, koji je, ukoliko je moguće, dijete odabralo. U skladu s godinama i mogućnostima svako od njih učestvuje u svakodnevnim kućnim poslovima. Djeca u maloj porodičnom domu imaju i svoj džeparac kako bi razumjeli vrijednost novca i naučili raspolagati njime. Tete se trude i podržavaju druženje sa njihovim vršnjacima iz okruženja. Raja im dolaze i oni idu njima. Sve to ima za cilj da klinci razviju svoje sposobnosti i steknu suštinske vještine za samostalan život u budućnosti.
Smještaj u Mali porodični dom je rješenje za djecu za koju porodična briga nije moguća (reintegracija u biološku porodicu, usvajanje, hraniteljstvo – smještaj u drugoj porodici). Idealno je da boravak u Malom porodičnom domu bude kratkotrajan i traje dok se ne stvore uslovi za brigu u porodici. Mali porodični dom ima dovoljan broj stručnog osoblja te omogućava individualni pristup i posvećenost svakom djetetu, što u institucijama nije slučaj. Dugoročno, smještaj u Male porodične domove trebao bi biti jedini oblik stambenog smještaja za djecu. Institucije su odavno prepoznate kao neprihvatljiv oblik brige o djeci. Prema standardima utvrđenim u evropskim zemljama, institucija se smatra velikom ako njegov smještajni kapacitet prelazi 12 djece.
I kao što vidite, sve normalno. Ništa posebno, spektakularno ili senzacionalno. Sve što bi se trebalo podrazumijevati. Iz naše perpektive. Iz perspektive klinaca bez roditeljskog staranja, druga planeta. Sve ono što iz različitih razloga nisu mogli dobiti u svojoj porodici ali ni u ustanovama koje ih zbrinjavaju. Nešto što u ovom trenutku možda nesvjesno osjećaju ali čiji će značaj itekako spoznati jednoga dana kada odrastu i budu samostalni. Nešto posve normalno. Normalno baš kao i to, što je stan na korištenje dao bivši načelnik opštine Centar a novi načelnik ga opremio. Iz različitih političkih opcija. Ali baš kao što je i cijela ova priča, ponašali se normalno, kako i treba, ne stavljajući ništa ispred interesa djece. Jer to je jedino normalno. Kao što bi bilo da ovakvih Malih porodičnih domova bude još više. Jer stanova svaka opština ima. Praznih. Koliko hoćeš. Para također ima. Samo nisu pravilno raspoređene. Umjesto paušala i naknada za kojekakve odbore i komisije, I još ko zna koliko bespotrebnih izdataka, zaposliti još mnogo teta odgajateljica. Privrednika sa željom da pomognu k’o u priči. Još se donese neki Zakon da im se smanje porezi ako pomažu, doniraju i rade društveno odgovorne stvari. Zvuči normalno? I meni isto.
Pa hajde da se vratimo na početak priče. Da pritisnemo ono plavo dugme. Da nam u glavama zasviraju sirene i popale se svjetla, pa da opet sve bude normalno. Makar nam poslije bilo i dosadno.
– Šta ćemo za onu boju posteljine?
– Znaš šta sam sad shvatio, ista joj je boja kao i boja krzna one tvoje lisice.
– Al’ lisica sad spava.
– Ok, predajem se, sljedeći put kad dođem donosim posteljinu u odgovarajućoj boji.
– Znači opet ćeš mi doći?
– Obećavam.
Odgovori