Prirodnu boju kose Rozalije Berta ne pamti niko od njenih unučadi. Čak i njena djeca rođena nakon Drugog svjetskog rata, znaju je kao potpuno sjedokosu. Rezultat je to svirepog mučenja u njemačkom zatvoru kada su joj trudnoj klještima vadili zube, bacali niz stepenice tražeći od nje da prizna gdje su partizani. Tog dana, pošto nije priznala ništa, rečeno joj je da će ujutro biti strijeljana. Kao u kultnoj seriji „Tale“ moja nana je ujutro osvanula potpuno sijeda. Samim tim što ovo čitate, jasno vam je da do strijeljanja nije došlo. Šta se zapravo desilo i kako je Ruža, tako su je zvali, preživjela, nije do u detalje poznato ali sticaj sretnih okolnosti učinio je da preživi rat. Kao samohrana majka s dvoje djece dočekala je oslobođenje. Zatim se udala za Radomira Milašinovića, samohranog oca dvoje djece, prvoborca, jednog od osnivača 1. Proleterske, 3. kragujevačkog odreda, koji je iza sebe imao Sutjesku, Neretvu, Igman – zbog kojeg će kasnije ostati nepokretan usljed smrzavanja i još trista čuda koja nisu predmet ove priče. Ruža i Radomir imali su i jedno zajedničko dijete. Moju majku. Za razliku od Radomira koji skoro i da ne pamti svoje roditelje, iako kasnija istraživanja kažu da to baš i nije bilo tako, Ružine roditelje Anu Kemiveš i Gergelja Bertu sam čak i ja imao prilike vidjeti mada se toga ne sjećam. Bili su Mađari iz Ruskog sela kod Kikinde. Živjeli su u Vršcu. Govorili su na mađarskom, njegovali tradiciju katoličanstva iako je Gergelj bio komunista i zbog toga većinu vremena okupacije proveo u logoru. Tradiciju katoličanstva nastavila je i Ruža spremajući nam poklone u gnijezdu uskršnjeg zeke i slaveći Božić bez obzira što je u kući bio drug Radomir. Istaknuti komunista, nakon čije će smrti drug Tito lično poslati telegram saučešća porodici. Mađarski je znala ali ga nije imala skim pričati pa će ga koristiti isključivo u situacijama kada je ljuta, kada nas ruži i kad psuje. Ne sjećam se a ne pamtim ni priče da je ikada bilo dovedena u pitanje dječija blagdanska radost i sreća, uz poklone i različite prigodne delicije mađarske i srbijanske kuhinje, koje se spremaju u enormnim količinama u to praznično vrijeme. Mađarski na žalost nisam naučio, čak ni psovke koje se inače, po pravilu, prve uče na stranim jezicima.
Za razliku od Ruže, koje sam ostao željan što zbog geografske udaljenosti što zbog rata i koja je za Radomirom otišla ’96-te, s mojom nanom iz Sarajeva, očevom majkom, sam proveo mnogo više vremena. Munira Ćatić, rođena Nuhić rođena je na Mahmutovcu u siromašnoj porodici. Već su je kao mladu poslali u pekaru kod Careve džamije na zanat iz razloga da jedna usta budu manje za kućnim stolom. Oca će izgubiti vrlo mlada u toku Drugog svjetskog rata, koji je nestao pod vrlo čudnim okolnostima o kojima se ili ne zna ili će ostati vječna porodična tajna. Malo je nedostajalo da i Munira strada prilikom oslobođenja Sarajeva. Gledajući bježanje ustaša, stajala je pred kućom i glasno dobacila da idu zlotvori, na šta se jedan od njih zaustavio i zabio joj pušku pod bradu. Srećom njena majka Zuhra ga je uspjela ubijediti da dijete nema pojma šta priča. Zuhra je radila u kuhinji Ekonomije spremajući obroke za đake i studente. Imala je divnu kuću na mjestu današnjeg parkinga pored zgrade DPO-a na Skenderiji. Pamtim kaldrmu njene avlije, ruže đulbešećerke, šadrvan, stare drvene stepenice kojima se ulazilo u kuću. Njene šarene dimije, maramu nonšalantno prebačenu preko glave i vječitu cigaru u ustima. Munira se udala za Muhameda Ćatića, sarajevskog ilegalca, kojeg će ustaše provaliti 1943. godine nakon čega će otići u partizane. Teško će biti ranjen prilikom oslobođenja Kaknja, kada će mu metak proći kroz rame, cijelo tijelo i izaći kroz testis zbog čega su mislili da nikada neće moći imati djece. Kasnije će biti upravnik zatvora Beledija ali ne dugo, jer će već tada proraditi njegov tersluk pa će se vratiti svom starom zanatu i biti limar u bolnici Koševo. U knjizi Ešrefa Čampare, bliskog rođaka mog dede, pronaći ću podatak da će prilikom izlaska iz zatvora gdje je Ešref bio kao pripadnik Mladih Muslimana zajedno sa Alijom Izetbegovićem i drugima, dedo Hamdo doći taksijem doći po njega i odvesti ga ravno svojoj kući. Ideologija biće, nije uticala na rođačke odnose i potrebu da se pomogne. Partiju neće napustiti i do kraja života će to ostati njegova ideologija a da nikada ne otkrije šta je ono što mu je zasmetalo i zbog čega je ostavio izglednu karijeru. No, i pored godinama njegovanog tersluka za vanjsku upotrebu, pažljivom oku neće promaći podatak da Munira za sve to vrijeme redovno klanja svojih pet vakata. Da posti Ramazan a da joj mi unuci redovno dolazimo na Bajrame daveći se njenim pitama i baklavama s tiritom, koje nakon njene smrti 1986. ni slične nikada nećemo pojesti. Ukopaćemo je na dijelu islamskog mezarja na Barama, odmah preko puta ateističke parcele gdje pod petokrakom leži Muhamed. „E možeš mi dolazit’ da zajedno gledamo Dinastiju“, rekla je Munira, kada smo ih vodili da im pokažemo parcele koje su im unaprijed kupljene.
Spletom sretnih okolnosti moji roditelji zavoljeće se krajem šesdesetih i ubrzo će biti organizovane i dvije svadbe. U Kraljevu i Sarajevu. Mogu samo zamišljati taj svadbeni hedonizam. Također, sve bih dao da znam barem djelić razgovora i evociranje uspomena na ratne dane mojih djedova i razgovore mojih nana. Ja ću se roditi godinu dana kasnije, 1970.
Nažalost mnoge priče nikada neće biti ispričane jer, kako to obično biva, zanimanje za istorijat porodice dođe prilično kasno, kada se već nabiju ozbiljne godine u guzicu a tada već nema ko da ih priča. Raskopavajući ono malo što vam preostaje, zapravo počinjete da prepoznajete neke sopstvene karakterne osobine u kojima prepoznajete osobine vaših predaka. Za javnu upotrebu i prezentaciju sopstvenog lika i djela lako je slagati, iskarikirati ili isfolirati istorijat, jer ljudi su takvi a istorija podložna prepravljanju i tumačenju u korist (m)učenika, ali slagati samog sebe je već interdisciplinarnost. Zadovoljstvo onim što smo dobili na genetskoj lutriji relativna je stvar i u zavisnosti je od onog dijela koji se tiče našeg ega i njegove upotrebne vrijednosti. No ono što je činjenica da je to što je prethodilo, svidjelo nam se ili ne, neminovno vodilo našem postanku. Kako i koliko god pokušali pobjeći ili se odreći dijelova koji nam se ne sviđaju ili nam ne idu u korist, moramo biti svjesni da taj kod ostaje upisan u porodični istorijat i postoji mogućnost da to bude dio karaktera ili osobine nekog našeg potomka.
Doba u kojem živimo beskrajan je izazov kojeg, čini mi se, nismo ni svjesni.
I baš neko veče, spremajući se za tekmu Eurolige u košarci između Efes Pilsena i Fenerbahcea, nađem se u dilemi koga da favorizujem s obzirom na to da u tom takmičenju navijam za oba kluba. Lelica, bistreći neku od serija na laptopu, preko podignutog ekrana, reče: „Baš zanimljivo. Oba omiljena kluba su ti iz Turske.“ Jebote, nikad mi to nije palo na pamet. Meni to sve košarka.
„Srećka“ koju sam dobio od svojih predaka, definitivno nije dobitna za vrijeme u kojem živim. Da uz sve različitosti od kojih sam satkan, koje smatram vrijednošću i kojih se ne odričem, nisam naučen da uočavam „razlike“.
Odgovori