Za svako djelo, koje pretenduje da bude uspješno, jedna od najvažnijih stvari je učiniti da se konzumenti mogu poistovjetiti sa likovima. Stručnjaci kažu da osobe koje “proživljavaju” osjećanja “likova”, daleko lakše prosuđuju ljude i emocionalno su inteligentniji, ali i velikodušniji prema drugima i manje sebični. Ja bih tu dodao da na emotivnu vezanost i prepoznavanje svakako utiče i broj godina i životnog iskustva. Čini mi se da, kako sam prebacio pedesetu, mnogo lakše pustim suzu gledajući i one limunade Ž produkcije u koje se zagledate slučajno. O knjigama da ne govorim. Sav se usplahirim i zanesem pa uživljen u radnju zaboravim da sam gladan.
U ovom prazničnom periodu, u skladu s godinama ali i pandemijskim neprilikama, Lelica i ja do besvijesti se poistovjećujemo s raznim likovima. Što filmskim, što ovim književnim. Za razliku od nje, kojoj nedostaje nekih dešavanja jer džaba joj godine kad ima urođen šandrprc, meni je taman.
Naš osamnaestogodišnji sin, kojem smo i u redovnim prilikama nepotrebni, jer je naučen da zna skuhat, napravit sve što treba, oprat, pospremit, je već danima kod prijatelja. Imaju prazan stan i žive svoj momački život uživajući u prazničnoj atmosferi. To su te godine ali i generacije koje već dvije godine propuštaju sve i svašta, uskraćeni za sve ono što se u nekim normalnim okolnostima proživljava u tom periodu. Mogu samo zamisliti kakvo ludilo hormona kola njihovim organizmom i šta bi tu sve sada mogli reći psiholozi, kad bi imali priliku, želju i mogućnosti da rade studije o tome.
Naleti, svaki drugi – treći dan u prosjeku, istrese ruksak s prljavom garderobom, pokupi čistu i opet ode. Nema se vremena. Svaki minut je dragocjen. Prijatelj u čijem su stanu, vraća se u Austriju, njega čekaju obaveze obuke za vožnju koju je prijavio istog dana kada je podigao ličnu kartu. Onda će i završno polugodište srednje škole. Mature, prosjeci, pripreme za studij i još trista čuda. A vrijeme curi. Februar samo što nije. Mladost – Ludost na Grbavici 1:1.
Pokušavamo u tim kratkim naletima, da dobacimo koju pametnu, da ga posavjetujemo, ukažemo, opomenemo i eventualno, ako dobacimo do njega, zagrlimo.
“Znam. Hoću. Neću. Nemojte me peglat’.” Kratki su i sadržajni odgovori, sasma primjereni toj dobi. Onda se zatvore vrata. Začuje se zvuk zaključavanja brave i nastane tišina koju ispune naše misli. Ne izgovaramo naglas ali nam je jasno da mislimo na isto. Svjesni smo da je to sad ta faza, da je prirodan proces i da nas je stigla roditeljska ‘kletva’: “Vidjećeš kad budeš imao svoje dijete”.
A on nam je prvi i jedini. Naši strahovi i brige neizgovoreni lebde u zraku. I dok se ja kao tata foliram (da ne kažem kakvu ružnu riječ) s vremena na vrijeme bacajući smiješne komentare i gifove na zajedničkoj viber grupi, Lelica je neprikosnovena. Javljanje za svaku promjenu lokacije. Doš’o. Poš’o. I nema vadione, nije bilo interneta, ispuc’o sam 4G. Šalji SMS na pretplati si!
Hoće li nam ovako biti stalno kad / ako ode vani da studira? A “prijeti” da hoće? Razvlači se pitanje danima, između dva dvosjeda na kojim pokriveni dekicama ležimo. Strah i zebnja i u lokalu, gdje u sekundi možeš doletit’, gdje smo kao svoji na svome a tamo negdje, u nekoj drugoj zemlji…
Šutimo, svako sa svojim kontom u glavi, prepoznajući misli onog drugog po povremenim uzdasima.
Razapeti između poriva sebičnosti, trajne nesigurnosti, nesagledive perspektive i svega što ti može pasti na pamet. Insistirati na ostanku? Gdje?! Zašto?! Kako?!
Radovati se? – jer nam je dijete samostalno, savjesno i svjesno, željno svijeta i mogućnosti, spremno na nove ljude, nove gradove i države. A gledati ga preko vibera i whatsapp-a? Došo. Pošo. bi izgubilo smisao. Ostali bi samo ‘besmisleni’ smiješni gifovi.
Nema tačnih odgovora. Čak ni u knjigama.
Svijet je nezaustavljivo krenuo u propast. Pitanje je samo vremena. Prostor gdje smo mi je, bar kako se čini, malo ispred. Bar u nečemu prednjačimo. I čini se da nemamo namjeru da zastanemo ni na trenutak. Da razmislimo. Da se presaberemo. Pun gas.
Društvene mreže gore. Svrstavamo se. Odabiremo strane. Puni jeda i gorčine. Mrzimo se sa zadovoljstvom. Ispisujemo statuse, komentare pune prijetnje i zla. U ekstazi. Pa zapalimo cigaru, kako i priliči.
Mediji vrište. Doslovno. Siju strah. Ratovi. Mrtvi. Teorije zavjere. Zaraženi, oboljeli. Prevareni, pronevjereni. Senzacija na senzaciju. A onda se desilo…Pogledajte šta je rekao…Nisu znali šta ih je snašlo…Hiperbole. Seljaci. Parabole. Novaci. Odcjepljenja. Cijepljenje. Vojne parade. Državni udari. Protesti. Blokade. Ubistva. Ni vremenska prognoza više nije benigna informacija. Alarmi, žuti, narandžasti, crveni.
Krijući strah, poistovjećujemo se, odabirući u širokoj lepezi “likova” čije ćemo teze braniti.
Za sve to vrijeme jedan otac, dostojanstveno čeka da pronađe svoje dijete. Dečko je iz Splita koji je sa svojim prijateljima otišao na doček Nove godine u Beograd. Spletom čudnih i još uvijek nerazjašnjenih okolnosti gubi mu se svaki trag. Mediji na svakih par sati objavljuju “nove” informacije. Priča idealna za veliki broj klikova i pregleda. Različite zemlje, različite nacije. Uključuju se i državni vrhovi. Sijevaju izjave. Politički poeni se množe. Komentari. Mišljenja. Stručnjaci. Komšije. Poznanici. Snimci. Analize.
I način na koji se piše i komentariše, čini kao da se priželjkuje senzacija koja kreira daljnju priču, novi sukob, nova mišljenja, nove poene, broj klikova i komentara. Kao da niko ne očekuje senzaciju da Matej bude živ, osim oca čije dostojanstvo mi tjera suze na oči.
I sinoć sam zaspao misleći na njega.
Jutros sam se probudio pomislivši na Matejevu majku, koja se ne pominje u silnim informacijama.
– Možda je nema. – rekao sam naglas, istovremeno se zaprepastivši apsurdnošću svoje kratkrotajne nade, da ne preživljava sve ovo isčekujući.
A ima je.
Odgovori