Biće da u svakoj vojsci kao i u svakoj hijerarhiji već po činu ili funkciji možete odrediti karakter ljudi. Naravno uvijek postoje izuzetci. No ja ih nisam sretao. U vrijeme služenja JNA već pri samom pogledu na obilježja epoleta što su stajala na ramenima, mogao sam tačno procijeniti šta me čeka. Desetari su bili uglavnom šupci do nekih mjesec – dva prije završetka njihovog vojnog roka. Tada bi naprasno postali raja s nama običnim vojnicima. Od ovih profesionalnih vojnih lica, šupci su bili svi niži činovi do zastavnika. Ovi su redom bili sjajni. Nakon njih, ide pasjaluk od poručnika do pukovnika da bi se ispostavilo kako su generali sasma ok. Naravno ovo važi za mirnodopske uslove. Rat je druga priča, posebno ovaj naš. Razlog za takav poredak je zapravo vrlo jednostavan. Svi ovi šupački činovi su zapravo pozicije koje vam omogućavaju da napredujete u hijerarhiji. Zastavnici su bili oni sa lošijim ocjenama koje im nisu omogućavale daljnje školovanje i napredak dalje od zastavnika prve klase. Ovi s višim činovima su mogli ispravnim maltretiranjem vojske i uz malo sreće dobaciti do pukovnika. E za generalski čin je valjda trebalo mnogo toga. Ja sam u svom životu upoznao dva generala. Antuna Tusa koji je bio komandant RV I PVO u vrijeme Jugoslavije, koji me je u neznanju spasio vojnog suda za vrijeme mojih godinu dana JNA, zbog tuče sa starijim vodnikom. Priča za koju ćete biti uskraćeni sada, jer zaslužuje zasebnu. Drugi je Jovan Divjak. Prvi put sam ga vidio na televiziji. Svima su znani snimci iz Dobrovoljačke ulice na kojima Jovo doslovno urla “Ne pucaj!”. Situacija je bila dramatična. Razmjena Izetbegovića za Kukanjca. Ali znate već tu priču. Sljedeći put smo se sreli, zvanično upoznali i proveli cijelu noć zajedno. Vraćao se general Divjak s nekog zadatka s Igmana i u neko gluho doba noći, prešavši pistu, došao u opkoljenu Dobrinju. 1993. Bio sam dežurni u operativnom centru i te noći sam potvrdio moju teoriju o karakteru ljudi i činovima, čak i u ratnim uslovima. Obično su te vrste dežurstava dozlaboga dosadne iako mnogo ugodnije od smjene na liniji ali ta večer je bila beskrajno zanimljiva dvadesetrogodišnjaku koji eto ima priliku s generalom da razgovara o zadatku na kojem je bio.
O strategijama, procjeni trenutnog stanja, mogućoj deblokadi grada i još trista čuda kojih smo se dotakli. Naravno, da sam bio oduševljen njegovom jednostavnošću, realnim procjenama koje uopšte nisu bile optimistične ali i svemu o čemu smo razgovarali tu noć, a što se nije ticalo rata. Njegova svestranost me je fascinirala.U godinama nakon rata, kada smo mislili da su sve brige za nama, u vremenu kada smo se ponadali da nam kultura, umjetnost i društveni život nanovo procvjetava (o kako smo se zajebali, sve su to zapravo bili posljednji trzaji) često smo se sretali. U galerijama, pozorištima, na koncertima. I svaki put bih se nanovo oduševljavao. Malo je reći da mi je bila čast dobiti taj osmjeh prepoznavanja i vojnički stisak ruke. I dalje su njegove procjene bile realne, analize društva i događaja tačne i precizne. Ono što je zapravo bilo najbolje u svemu, jeste upravo taj vojnički gen, taj generalski kont i dostojanstvo. Strateg, kakav i priliči njegovom činu i znanju, ali čovjek prije svega, odriče se mogućih ulazaka u politiku, svjestan u šta idemo, i okreće se humanom radu. Pravi organizaciju koja pomaže djecu žrtve rata. “Obrazovanje gradi BiH” vizionarski joj je dao naziv, poručujući nam svima u kom pravcu treba ići. Stipendirajući uglavnom djecu bez roditeljskog staranja i omogućavajući im barem dio onoga što bi svako dijete moralo da ima. Tu nam se putevi opet ukrštaju i po potrebi sarađujemo, uglavnom kod promocije aktivnosti njegovog udruženja.2011 godine, zatekao se čika Jovo “opkoljen” u Beču. U svojevrsnom kućnom pritvoru zbog potjernice Srbije zbog navodnog zločina u Dobrovoljačkoj. Potjernica zbog čovjeka koji je urlao “Ne pucaj!!” koje bi se čulo i odzvanjalo do dana današnjeg čak i da nije snimljeno televizijskom kamerom. Lelica i ja smo na povratku iz Praga, posjetili čika Jovu i proveli cijeli dan u Beču, uprkos tome što ne volim voziti noću a čekao nas je put za Zagreb. I opet smo razgovarali i nanovo me je oduševio nedostatak ogorčenosti u njegovoj priči. Milion razloga je bilo da bude ljut, razočaran i tužan u isto vrijeme. A on me izazivao, zajebavajući me da on u svojim godinama i dalje može napraviti stoj na glavi. I napravio ga je. Ponovio bih se kada bih rekao da su se njegove analize tog trenutka opet pokazale tačnim. Njegova vizija, za koju je rekao da je teško ostvariva, ali da ne treba odustajati. Da je obrazovanje uvijek fokus, da su djeca ta o kojoj treba da razmišljamo i da sve što radimo moramo podrediti tome. Da su sve politike i samoprozvani bitnici prolazni, kao i mi u ostalom. Govorio je blago, kako je to inače činio bez trunke jeda, a meni se činilo kao da opet urla “Ne pucaj”. Ovoga puta, govoreći nam da sva naša zanesenost, energija koju trošimo na pogrešne ljude i pogrešne teme, naša prePucavanja po medijima i društvenim mrežama neće donijeti ništa dobro.Posljednji put smo kafenisali u oktobru prošle godine. Nakon radionice “Pričaj mi o Evropi” na kojoj je bio počasni gost. Onaj koji je nakon svog uvodnog govora, već dobrano narušenog zdravlja, mogao otići kući. No sve ono što je živio ali i rekao u tom uvodnom govoru, mladima je na radionici pokazao i ostao s njima cijeli dan. Prolazeći sve zamišljene prolaze od stola do stola, od mentora do mentora, postavljajući pitanja, diskutujući i što je najbitnije slušajući šta mladi govore. Po završetku događaja, ostali smo na kafi i opet dobrih sat i nešto razgovarali. Nisam znao da je bolestan. Ali izuzev nedostatka kose, ništa se nije ni moglo primijetiti. Dijagnostika društva, tačna, precizna i nimalo optimistična kao i dijagnoza njegove bolesti. Ali i isti entuzijazam uprkos svemu. Planovi. “Znaš šta bismo trebali”… Da sav trud usmjerimo ka djeci. Njihovom obrazovanju i perspektivi. Jer samo Obrazovanje gradi BiH. Presložimo hijerarhiju. Da “šupke” konačno stavimo na svoje mjesto bez nade da napreduju. Na njihova mjesta da postavimo one koji znaju strategiju i imaju viziju. Ne odustajati i ne klonuti duhom uprkos svemu. Da se poput vas nasadimo na glavu da sve to ostvarimo.Da “ne pucamo” čika Jovo.
Zapravo moja ambicija je raditi u trafici s pogledom na more. I čini se da nakon što sam gotovo postao “većinski vlasnik” svog života, sve je vodilo k tome. Igrajući se doslovno, radio sam mnogo toga. Nemaran kakav jesam, nisam pravio arhivu. Ovo je pokušaj, da prije nego se konačno oduzmem, saberem bar dio toga. S toga doživite ovo kao svojevrsnu virtuelnu trafiku, na kojoj možete izabrati ono što vam se učini zanimljivim ili uzeti ono što mislite da vam treba. Platiti ne morate ali ako vas bude grizla savjest, ne ustručavajte se. Ambicija se neće ostvariti sama.
Odgovori