Prilikom mojih priprema za polaganje vozačkog, negdje krajem osamdesetih, sjedajući u fiću auto škole, instruktor je uzimajući podatke, pitao za ulicu. Kada sam mu rekao, promrljao je „To je moj deda“. Nisam ga razumio najbolje, pa sam ga pitao u kojem haustoru živi njegov dedo. Onda mi je ponovio da je Janko Jolović bio njegov dedo i da je bio „neki heroj“, odgovorivši na moje konstataciju da nikad nisam čuo ni učio o njemu.
Janka Jolovića, ulice u kojoj sam živio od 1983 do 1994 godine. To je zapravo tek jedna zgrada sa četiri haustora. Danas na internetu možemo pronaći podatke o njemu ali u periodu prije rata, dok još nije bilo tog čuda moderne tehnologije i dok me takve stvari nisu ni zanimale, nisam imao pojma ko je on.
Iz biografije koju je neko napisao na Wikipediji, danas možemo pročitati da je imao buran život. Da je bio revolucionar u svakom smislu i da nije preživio drugi svjetski rat, stradavši tragično od četnika 1942 godine. Fascinantno je da je mrtav „preživio“ demokratske procese i da još uvijek odoljeva do dana današnjeg.U dijelu grada u kojem živim od 1994, većina ulica nosi egzotične nazive. I dugovječni su. Ne mijenjaju ih s promjenama političkih sistema. Možda je razlog tome to što naše mahale nisu važne. Nisu na „oku“. Rijetko se u njih zalazi ako tu ne stanuješ ili imaš rodbinu ili prijatelje. Behar, Mandrina, Kartal, Papučina, Ašikovac, Madžina donja, pa logično, Mandžina gornja, Bjelave, Pehlivanuša, Tijesna, Strmac, Derebent …Provuče se tu i tamo po koji lik. Znan ili neznan. Ali i oni, smješteni na najsunčanijem dijelu grada, stoički odolijevaju vremenu, oslobodiocima i demokratijama.Razmišljam ovih dana o tome, ponukan inicijativama da se dodjele ulice Jovanu Divjaku i Želimiru Altarcu Čičku, pa zaključujem kako, u odnosu na lokacije ulica, neke su predodređene da kratkoročno nose svoje nazive a neke opet budu dugoročno riješenje. Naravno, vremenski okviri se odnose na mnogo duže periode nego su to naši životi. Onoliko koliko sam ih poznavao, znam da bi čika Jovo rekao da se manem ćorava posla. A Čička sam na kraju jednog intervjua namjerno „provocirao“ njegovim „statusom“.
https://www.facebook.com/zoka.catic/videos/10164990335040164
I sad dok ovo pišem zvoni mi njegov karakterističan smijeh kojem se pridružuje i čika Jovo.Životi onih po kojima ulice, parkovi i institucije nose imena su zapravo samo sredstvo nekih novih uticaja i potkusurivanja, novih generacija i generacija koje dolaze. Besmisao u koji nerijetko upadamo boreći se za ili protiv nekoga. Oni koji nam i „izađu u susret“ pa pod pritiskom ili iz kratkoročne potrebe posegnu za ukidanjem jednog lika i dodijele ulici ili instituciji ime nekog drugog, najčešće nemaju pojma ili ih ne interesuje bilo šta o životu i dostignućima, već se njihovim imenom služe isključivo radi postizanje trenutnih političkih uticaja.Ulica Karima Zaimovića, recimo nalazi se na Ilidži. Nisam poznavao Karima, ali generacija smo pa znam da u tom periodu do rata, je eventualno mogao proći tom ulicom na biciklu. Što je opet malo vjerovatno jer je bio dijete iz centra grada a tim dijelovima smo se vozali mi koji smo živjeli na periferiji. Davorin Popović je ulicu dobio u dijelu grada kojeg ne možeš ni svrstati kako treba. Negdje između Ilidže, Stupa i Aerodromskog naselja. Volio bih da mi neko, ko je inicijator i realizator imenovanja baš te ulice njegovim imenom, obrazloži zašto. Pa tu nema ni kafane u koju bi eventualno Pimpek zaglavio a kamoli šta drugo. Onaj spomen park koji dijeli sa svojim velikim prijateljem Mirzom Delibašićem već ima smisla. Tu je preko puta njihove „baze“, FIS-a.
I mogao bih nabrajati još gomilu nelogičnosti i promašenih naziva koje bih okarakterisao kao populizam. Inače vrlo popularna disciplina posljednjih dvadesetak godina. Smio bih se kladiti u šta hoćete da većina tih ljudi, kada bi bili u mogućnosti, bi kategorično zahtjevali da ih sklonimo, po mogućnosti zaboravimo i da se prestanemo zajebavati u njihovo ime sa njihovim imenima. Imena onih koji odlaze u ovo pandemijsko vrijeme, pretvoreni su u brojke koje svakodnevno dobijamo u alarmantnim medijskim izvještajima. Malo vuče na onaj ratni period samo što su brojevi danas veći a mi sa mnogo manje empatije i saosjećanja. Strašna slika, groblja u Vlakovu, snimljena dronom. Ljudi sa svojim životima, tugama i dragostima, s bezbroj neispričanih priča i neučinjenih stvari. Pretvoreni u puku statistiku kojom se služe za prebrojavanja i prestrojavanja u borbi za ne znam šta. Kadar bez imena. Gledajući sve ono što živimo i čega smo sudionici, pomislim čemu toliko upiranje da se na bilo koji način dođe u fokus. Zašto nam je toliko važno biti bitnik? Od onih koji se slade politikom, preko estrade, medija do nas ubogih, kojima je Zuckerberg omogućio da i sami budemo javni. Da imamo mogućnost da nešto kažemo, prokomentarišemo i pritom da dobijemo reakciju publike, komentare i emoticone razne. Čuči li u nama prikrivena želja da ostavimo svoj trag ne bi li se jednog dana i po nama nešto zvalo? Jesmo li shvatili da su kriteriji pali, pa se vrlo lako uspinje na toj zamišljenoj ljestvici uspjeha te je u nama proradila ambicija?
Možda da poput Kike Sarajlića, između dvije sjednice, dva medijska nastupa i dva statusa na facebooku ili twiteru, potražimo ulicu koja bi nosila naše ime? A kako je i poželio nikome se nikada ništa loše neće desiti u ulici koja nosi njegovo ime. Sve je manje i onih popločanih a o zelenilu da i ne pričamo. Kiko može biti miran. Ulice koja nosi njegovo ime nema. A po svoj prilici neće je ni biti. Zadovoljiće se on i time, da tu i tamo, prolazeći kroz ulice egzotičnih imena, kroz glavu proleti i zamiriše neki njegov stih. Bez naslova, ali i bez neke posebne gorčine. Šta se tu može, prosto nije bilo vremena da se na vreme proživi život. Najprije je trebalo dočekati da rat pređe u uspomene.
Zatim odraditi svoj dio obnove i izgradnje zemlje.Zatim prebaciti preko glave četrdeset osmu. Zatim ustanoviti jednog majskog jutra da je već veče. Zatim pomiriti se s mišlju da je jedina knjiga koju čovek piše knjiga poraza.Sad je sve u redu.Život je prošao.Čovek može početi i da živi.Naumpao mi neki dan kada me je uhvatio pljusak na vrhu Pehlivanuše. Pa sam laganim korakom kroz Mandžinu donju, Ašikovac i Papučinu, presjekao Mandrinu prema Beharu, kisnuo sretan iznenadnom spoznajom da koliko god proklinjao i psovao kišu, Miljacka od nje nikada neće postati Sena a da se po meni ništa neće zvati. Ja bih ako i kad se već bude moralo u ‘Capsula Mundi’. Organska, biorazgradiva kapsula koja ostatke pretvori u hranjive tvari za rast stabla koje bi bilo posađeno. Da bar neke koristi bude od mene. K’o Baobab, recimo.
Odgovori