Probudio sam se.
U 7:19 stigla je viber poruka „Živi smo“. Pogledao sam na sat. Devet i petnaest. Prvi je dan Nove godine nakon noći u kojoj smo Lelica i ja, na moje oduševljenje a njenu žalost, proveli gledajući loše novogodišnje programe, prigodne filmove i čitajući. Palim TV i ustajem kako bih pustio Bepa u baštu da obavi svoje pseće, jutarnje, potrebe.
Naš sin je noć proveo u uskom krugu svojih prijatelja. Vjerovatno su se sad i probudili pa se javlja. Zna da nismo baš bili sretni njegovim insistiranjem za odlazak na doček Nove godine, da smo na različite načine pokušavali da mu objasnimo kako razumijemo njegove godine, sedamnaest mu je, ali da je pandemija te da će biti derneka i djevojaka, dočeka, koncerata i ko zna čega sve još. Razmišljam i neprestano vagam, koliko je naša bojazan opravdana s peglativnim dilemama za nekoliko sjedeljki na kojima je bio u proteklih godinu dana. Prvo nam je i jedino dijete, nemamo prethodnog iskustva. On je razuman, usudio bih se reći čak i više nego je to primjereno njegovom uzrastu. Njegov eventualni strah, nije ni približan našem. Zato i zajebava sa porukicom koju nam je poslao.
Na TV-u vanredne vijesti. Osmoro mladih ljudi pronađeno mrtvo u vikendici kod Posušja, gdje su bili na dočeku Nove godine. Pretpostavlja se da ih je ugušio plin kojim se napajao strujni agregat, jer taj kraj nema električne energije. Sjednem i zakujem se.
Od suza ne vidim više kadrove na ekranu, a ipak još jednom otvaram porukicu na viberu na kojoj piše „Živi smo“. Ne čujem više voditelja. Kroz glavu mi promiču likovi klinaca sa kojima sam radio u Posušju, krajolici Rakitnog i tog nesretnog sela Tribistovo koje sam obilazio u jutarnjim satima, prije početka radionica. Zatvaram oči iz kojih liju suze, kažem glasno.
„ O jebote, probudi se više iz ovog groznog sna.“
Bila je to rečenica koju sam rekao i nekoliko mjeseci ranije, probudivši se u neko doba noći, izmoren noćnim morama u kojoj su me spopadale svakakve gluposti. Samo na sekund sam se ponadao da je i ovaj nesretni virus dio asortimana budalaština koje sam sanjao. Onda sam ustao i zapalio cigaru, shvativši da nije u pitanju san već vrlo realna situacija u kojoj smo već izvjesno vrijeme zatvoreni u kuće. Da je zatvoren čitav svijet u strahu od nečega što u ovom trenutku prevazilazi ljudsku sposobnost i znanje. Ljudi oboljevaju pukim dodirom, umiru stotinama, hiljadama i ne shvativši šta ih je snašlo.
„ Kakav, grozan san, sad ćeš se probuditi“
Izgovorio sam misleći da ću i tog jutra, kao i obično, ustati pa nakon doručka otići na radio. Onda sam shvatio da ga nema, da smo ga zatvorili, doslovno ugušeni zbog principa u kojem nismo željeli da se prilagođavamo, da ulazimo u političke i ine talove. To što smo pristali da se nakon protesta 2014. godine, prvi građanski Plenum održi u našim prostorima pod uslovom da se sve uživo prenosi na radiju, bio je početak kraja. U vrlo kratkom periodu nakon tog događaja, na kojem je bilo na stotine ljudi, međunarodnih „faktora“ željnih dešavanja naroda, aktivista i organizacija, ostali smo bez ijednog jedinog klijenta. Niko se nikad više nije javio, izuzimajući Edina Z. koji je zvao da pita kakva je situacija. Sada, dok ispijam jutarnju kafu, kao zadovoljan što sam „razbio“ djetetovu štednu knjižicu i poplaćao svima doprinose i namirio zaostale plate, državu po ko zna koji put i po kojem osnovu „nadolmio“, razmišljam čime sam tačno sretan.
„Ne, bez obzira na 24 godine staža, učešće u ratu, vi nemate pravo na prijavu na birou, kao ni na socijalno, zdravstveno i penziono ukoliko ćete zarađivati više od 208 KM mjesečno. Žao mi je ali takav je zakon.“
Sad si na ulici sa dijabetesom u pokušaju i možda konačnom mišlju da imaš i porodicu.
„Probudi se, opet grozno sanjaš“
Gledam Lelicinu facu koja neće ili ne može da razumije stručan način na koji nam divna doktorica indirektno saopštava kako nema nade i da je samo pitanje koliko će srce izdržati. Sat kasnije u još jednoj od svakodnevnih nasumičnih vožnji, nakon posjete bolnici, kada smo se i sami iznenadili da smo se zapravo dovezli na Igman, Lelica pita.
„Čekaj, je l’ ona meni zapravo rekla da će mama da umre?“
Onda plačemo, šutimo. Već i prije nego ćemo naći mamu u njenom stanu, pogođenu moždanim udarom, prilično smo bili emotivno poljuljani. Konačno smo skupili pare da kao malo renoviramo 33 kvadrata naše kućice, dobrano načete starošću i posljedicama rata. Kako to obično biva, situacija se zakomplikovala i umjesto zamišljene brze renovacije, morali smo srušiti skoro cijelu kuću, iseliti, prebaciti stvari …
Te godine velike kiše izazvale su poplave u cijeloj zemlji a rupa koju sam zatekao nakon što je kuće srušena, punila se vodom i presipala kroz zid koji nas dijeli od komšija. Nisam spavao od tog dana a neću spavati ni narednih nekoliko mjeseci, nakon što sam spustio mamu u mezar. Ni tri mjeseca nakon probijenog roka, kada smo se vratili u nezavršenu kuću, još uvijek vlažnih zidova, doslovno „istjeravši“ majstore. Čekao sam da se probudim.
„To je samo strašan san. Prestrašan. Kada se probudiš shvatićeš da nije istina.“
Ništa nije vodilo tome. Razgovarali smo često. Pa i ako sve propadne pa šta, ni prvi ni posljednji koji su propali. Ako ništa, znamo da smo radili kako treba da smo dali sve od sebe i da smo se za svo to vrijeme dobro zabavljali.
„Kako je kod tebe sve tako lako.“ – govorio bi. Ubjeđivao sam ga da ima siguran posao sa strane i da mu je posao koji radimo zajedno i onako samo sporedna stvar. Ako se ko trebao brinuti, to sam ja. Ja nemam ništa u rezervi. Uzalud je bilo ubjeđivanje, ostao je pri svome ali nikada nisam ni pomislio …
Za period našeg zajedničkog rada imali smo čak dva slučaja. U obje situacije razumno smo razgovarali o tome, pripisivali sve postratnoj traumi, životu u nesređenom društvu, nemogućnosti da se prilagodimo i da neki od nas su slabiji i ne mogu se nositi sa teškom, neizvjesnom svakodnevnicom nakon još težeg i neizvjesnijeg rata.
Nikada ne bih ni pomislio da je i on jedan od njih. Da ćemo ga jednog dana, nakon cjelodnevne potrage, pronaći u garaži. Padala je strašna kiša. Onda su, izuzimajući nekolicinu najbližih, svi jednostavno nestali. Vidio sam mnoge, koji su prelazili ulicu kako se ne bismo sreli.
„Jebote, ovo je noćna mora i ne može biti istina. Probudi se!!!“
Zakucanog pogleda ispred sebe, bez trunke razuma, sjedim ispred radnje u kojoj se prodaju ćilimi a u kojoj leži mrtav moj otac. Još prije nekih pola sata, trčkarao je za svojom unukom, koju je zajedno sa starom vodio na kontrolu u lokalni dom zdravlja. Kada je stigao, podigao je, zagrlio i rekao „Nije mi dobro“ onda se srušio. Na vrišteći poziv moje majke, stigao sam unezvjereno vozeći, kršeći sve moguće propise i prije hitne pomoći. Sve što sam mogao učiniti, skloniti ga s ulice u radnju. Sestra je došla, odvela staru kući a ja sada sjedim ispred radnje, čekajući proceduru. Hitna, policija, pokop. Traje satima …
„ Ne može biti istina, ovo je samo strašan san.“
Valjda po prvi put svjestan da sve nije film da nije zajebancija, prozirnim najlonom pokrivam ljude koji su do samo nekoliko trenutaka stajali u redu za vodu. Minobacačka granata doletjela je iz Neđarića i pala tačno među njih. Rat. U duplom sam okruženju sarajevskog naselja Dobrinja, gdje sa rijetkim poznanicima i većinom ljudi u normalnim okolnostima ne bih imao ništa zajedničko. Bez vode, struje, plina… bez hrane.
Događaji se odvijaju sami od sebe i vrijeme prolazi u svakodnevnici koja je postala uobičajena i normalna? Prolaze godine u rovu, na planini, u akciji, u opijanju, travi, zajebanciji, dženazama i sahranama, lakšim i težim ranjavanjima. Planovi dvadesetdvogodišnjaka koji ne dobacuju dalje od toga kako izvući koji slobodan dan i uz sav rizik otići do grada, vidjeti se s rajom ili kako osloboditi Neđariće i deblokirati Sarajevo u opsadi. Ako ne pogineš, prije nego se probudiš.
„San. Ne može biti ništa drugo nego san.“
Stara plače. Meni je neprijatno. Čini mi se da nas cijeli tramvaj gleda. Na zglobu tramvaja, Rom razvlači harmoniku i u potpunom nesluhu pjeva „Pozdravi je pozdravi“ od Miroslava Ilića, omiljenog pjevača moje majke.
Vraćamo se iz bolnice, gdje smo krijući se nekim nepoznatim hodnicima i prolazima, došli do intezivne njege, da vidimo starog koji je još uvijek u kritičnom stanju.
„Težak infarkt i pitanje je kako će sve završiti. Uzdamo se da je organizam snažan. Ipak je on mlad.“
Tako nam je dan ranije saopštio dežurni doktor kada smo bili u vrijeme redovnih posjeta.
Mi smo iz Titograda tek doselili i slabo poznajemo grad u kojem se rodio stari i koji je nakon godina i godina bezuspješnog traženja konačno dobio prekomandu.
Trideset i četiri su mu godine, staroj tri manje. I u trenutku kada je ostvario životni san, kada su dobili i sredili stan u tada još neizgrađenoj Dobrinji, u noći slavlja, nakon što je ‘razvezao’ sve starije po Bjelavama, Mahmutovcu i kojekuda, pogodilo ga je. Ustao je i sam se odvezao u Vojnu bolnicu.
„ Sanjaš, sad ćeš se probuditi i izaći vani da se igraš“
Gledam oko sebe unezvjerena lica. Osjećam strah ali istovremeno su mi smješni ljudi u gaćama, spavaćicama, bosi i raščupani koji su izletjeli iz svojih zgrada na livadu na kojoj smo se mi klinci inače igrali.
Sigurnost mi ulijeva stari koji kao da zna šta radi, kao da mu je ko zna koji po redu zemljotres 7.0 rihterove skale, koji se te 1979 godine desio u Titogradu. Vraća se u zgradu, iznosi stvari, pomaže ljudima. Staru, moju malu sestru i mene smjestio je u Stojadina – zajedno sa ostalim automobilima koji se u redu parkiraju na sigurnoj udaljenosti od bilo koje građevine. Panika je osjetna, žene plaču i jauču a iz parkiranih automobila, s glasovima muškaraca, preklapaju se glasovi s radio aparata koji donose izvještaje o stradalim i posljedicama.
„Kad se probudi, igraćemo se.“
Mislio sam da sam posmatrao svog druga, čijeg se imena više ne sjećam a koji je čudne boje lica, mirno ležao u drvenom sanduku, podvezane glave maramom preko brade.
Bio sam drugi ili treći razred osnovne škole kada nas je učiteljica, održavši nam predavanje o tome kako ne smijemo odlaziti na Moraču na kupanje, povela na obližnje brdo, gdje je bila sahrana. Bio je to moj prvi susret sa smrću i nisam bio svjestan šta to zapravo znači. Mislio sam da je to neko privremeno stanje nakon kojeg će se moj prijatelj probuditi i nakon kojeg ćemo se opet igrati i ići u školu. Jezu su mi jedino stvarale žene koje su glasno kukale i naricale, nabrajajući razna imena između ostalog i njegovo.
U 7:19 stigla je viber poruka „Živi smo“. Imam potrebu da ga nazovem da mu čujem glas ali odustajem. Da ga ne blamiram.
Da se konačno hoću probuditi u pičci materini i početi ispočetka.
Odgovori