Dobio sam pismo. Pravo pravcato. U koverti. Pisano rukom.
Istina, nije ga donio klasični poštar, već brza pošta, zajedno sa knjigom.
– Joj ovih vaših mahala ni navigacije im ništa ne mogu. Jedva vas nađoh.
Objasni mi ljubazni i dobro oznojeni dostavljač, dodavši da ne treba ništa plaćati.
„Arsen – čovjek kao on“, knjiga Zlatka Gala i unutar nje pismo. Rukom pisano.
– Istina, tako nešto se danas teško pronalazi a ne može se platiti novcem.
Promrljam, preplavljen emocijom, odustavši u trenu od nakane da završim konačno postavljanje slika na zidove. Kad ih nisam postavio prethodnih šest godina, ne moram ni ove subote.
Biće ovo književno-baštenski dan. U to ime uzimam metlu u ruke i metem suho lišće koje se na dnevnoj osnovi, bez obzira na čišćenje, sakuplja na betonskom dijelu. Pjevušim.
„Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari
čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari
Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?“
Uz mene je kao i obično i zlatni retriver, Bepo koji je ime i dobio po liku iz knjige „Momo“ koji je čistač ulica. Moj „ministar odbrane“ koji obožava ljude ali ne podnosi niti jednu životinju, valjda „braneći“ nas od njih. Ispotiha reži, dok leži izvaljen ispod nogu, čak i na mrave. Travnati dio bašte u kojem je cvijeće, predviđen je za njegovo valjanje koje se dešava uglavnom nakon obroka kojim je zadovoljan. To podrazumijeva čišćenje njegovih ostataka, koji su i najbolji pokazatelj njegovog zdravstenog stanja. Ako su čvrsti i konzistentni onda je sve pod kontrolom. Misli se na „ostatke“.
Na radiju vijesti.
Ono je reklo i izrazilo zabrinutost zbog izostanka jednakopravnosti. Ono je reklo da je tendencija da se njegov narod neprestano negira i da bi neki željeli da ih i nema. Ono je reklo da razumije u kakvoj situaciji živi njegov narod i da je ono u sličnoj situaciji. Ono govori iz različitih krajeva regije ali ono se pojavljuje i širom svijeta. Ono po svim osnovama pokušava da nam objasni da je naša bijeda manja od njihove. A sve zahvaljujući medijima koji iz meni nepoznatih razloga, bar oni za koje još uvijek vjerujem da imaju časne namjere, prenose njihova uvijek ista naklapanja.
Koga boli ona stvar šta Ono misli ili smatra. Ogromne količine novca i privilegija iz državnih proračuna dobijaju da rade a ne da misle. Ono bi, da se ja pitam, imalo priliku nešto javno da kaže tek kad uradi nešto konkretno iz resora njegove nadležnosti. U suprotnom nek’ Ono kupi sebi megafon i izađe na ulicu i govori ljudima šta misli i smatra. Međutim niti se ja pitam a i davno je sve otišlo u istu onu stvar od maloprije.
Ljudima se ispire mozak ogromnom količinom informacija. Mediji se prate, ne da bi se saznalo nešto novo već da bi se potvrdili politički stavovi. Po tom principu se i biraju mediji koji se „pasu“ i u koji se „bleji“. Naviklo se da misle kako Ono kaže bez bilo ikakve kritičke misli. Zahvaljujući tome Ono je rasprostranjenije od aktuelnog virusa covida. I opasnije, rekao bih.
Dobar pisac bi na ovom mjestu vjerovatno vrlo vješto doveo u vezu „Ono“ sa govnima koja skupljam ali meni se glavom vrzmaju neke druge veze, dok još uvijek nesvjesno pjevušim.
„Čistim svoj život od onih šupljih ljudi,
kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi.
Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?“
„Ono“ nema pojma da je moja zemlja ovih deset kvadrata. Šest, travnatog oivičenog cvijećem i četiri kvadrata mog ličnog poljoprivrednog dobra i da je moja planeta koja se isto tako zove Zemlja.
„Ono“ ne zna da, koliko se god trudilo, ne može da me ubijedi da postoje neki drugi i drugačiji. „Ono“ nikad nije poslije rata a pojavom interneta dobilo mail od druga iz Smedereva sa upitom „Jesi li to ti?“. Nakon čega smo se ponovno uvezali, prisjećajući se deset vrelih dana ljetovanja u Kuparima i još tri smederevske noći. Dane smo prespavali ili ih se ne sjećam. Naravno da smo se i vidjeli i to i u Sarajevu i u Smederevu.
„Ono“ nikad nije dobilo poziv od najboljeg druga iz JNA iz Požege u Slavoniji i to nakon što je bjesomučno tražio telefonski broj ’97-me godine. Oni koji znaju situaciju znaće koliko je to teško bilo u poslijeratnom Sarajevu u kojem je ’92 spaljena glavna pošta. Sad se viđamo svako malo.
Nema „Ono“ blage veze kakav je osjećaj kad dobiješ posteljinu iz Švedske od slušatelja koje ne poznaješ. A da fol bude veći, posteljina je dječija sa likom Boba Graditelja, likom iz crtanog filma, kojeg je moj sin u ta doba neprestano gledao pa onda i mi s njim. Naslovnu pjesmicu sam u jednoj radijskoj emisiji koristio praveći satiru od promotivnog čina lokalnog i međunarodnog „Ono“, koji su sa šljemovima na glavi visili sa nekog bagera najavljujući nešto što nikad neće biti izgrađeno. Slušatelji su danas prijatelji.
„Ono“ je u prilici da jede sve i svašta, ali nikada tako slatko kao švicarske delicije u pletenoj korpi od meni tada nepoznate žene a danas prijateljice s kojom dijelim ljubav prema Istri.
„Ono“ je dočekivano i gošćeno bezbroj puta ali protokolarno, međutim nikada nije doživjelo da se samo zbog njega, maksuz organizuje „Ćetenijada“ jer nisam bio u prilici biti u Maoči u februaru kad se ona tradicionalno održava, već sam došao tek u martu.
„Ono“ nikad nije dobilo poziv iz Geteborga, Barselone, Berlina, Londona, Sacramenta… da ga pita kako si, šta ima?
„Ono“ u Foči, Grudama, Stocu, Banjaluci, Brčkom, Sanskom mostu, Bihaću, Dubrovniku, Požegi, Užicu, Šipanskoj Luci, Konjicu, Trebinju, Livnu, Splitu, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju, Zagrebu, Beogradu, Brčkom, Novom Sadu i štatigajaznamvećgdje možda ima glasače, ljude koji ga vole iz interesa ali nema prijatelje.
„Ono“ nikad nije dobilo rukom pisano pismo iz Posušja i knjigu o Arsenu kojeg i ako razumije, u šta čisto sumnjam, gnuša ga se.
„Čistim svoj život od prividnog svijeta,
od ljubavi bez traga, od jeftinih predmeta
Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?“
Pjevušim i dalje dok odlažem kesu s govnima, hermetički je zatvarajući u veću kesu. Gasim radio. Onda berem cvijeće, ukrašavam sto. Na mobitelu pronalazim folder „sve od Arsena“ i prepuštam se čitanju.
„…Slobodu treba naći u sebi. Sloboda je ponašati se slobodno, bez obzira koliko ti slobode, a koliko ropstva nude izvana. Stvar je u tome koliko slobode ja osjećam unutar sebe i koliko je realiziram; koliko pristajem na ropstvo, a koliko na slobodu. Dakle, to je osobna odluka i samo se o tome radi…“
Arsen Dedić
„Čistim svoj život, to hrđa je i tmina,
i osta’ću bez ičeg al’ bolja je tišina…“
septembar, 2020
Odgovori