Ubada se iglom u butinu dajući inzulin. Onda brižljivo odmotava sendvič, odgrize mali zalogaj, krišom me gledajući da li je vidim kako jede nakon datog inzulina. To ne radi inače i često joj prigovaram. Zaboravlja da smo u autu, da sjedimo jedno kraj drugog. Popije malo soka, ugnjezdi se u sjedište i zaspi. Pogledam je i umjesto sitne žene kojoj je preveliko suvozačevo sjedište, vidim lijepu osamnaestogodišnju, vitku djevojku, duge crne kose, smotane u punđu iz koje ispadaju pramenovi kose i kao nemarno se spuštaju preko ramena.
Slika s vjenčanja na kojoj zaljubljeno stoji pored plavokosog sarajevskog šmekera.
Sljedeće godine ću se roditi ja.
Vozimo se u kraj u kojem je provela djetinjstvo. Ostala ga je željna bez trunke kajanja.
Dok je stari bio živ išli bi često. Sada odlazi uglavnom na sahrane.
Ne znam da li sanja. Vrti li film u svojoj glavi koja joj, kako kaže, „ne funkcioniše“.
Vozim, pažljivije nego inače.
Od Užica, preko Požege i Čačka prema Kraljevu, gusta magla. Šleperi me dodatno usporavaju.
Slažem selektivno slike života. A rupa u sjećanju više nego na cestama po Bosni i Srbiji. Pokušavam da dobacim do nekog najranijeg, ali nisam siguran šta je moje a šta sjećanje iskonstruisano na osnovu milion puta ispričanih priča. Ne uspijevam.
Zaključujem da mnogo bolje pamtim mirise.
Miris mahale pred snijeg. Haustora. Žvakaće gume Bazooka. Babine pite. Jednog predsoblja. Nanine pogače. Mirisa benzina kad stari tanka fiću. Teškog jorgana ispod kojeg se jedva mičem. Naftarice…
Sve čega više nema. Ono što je nepovratno izgubljeno u vremenu.
U vremenu kojeg nikada dovoljno da stignemo obavite na stotine besmislenih i bespotrebnih radnji.
Vremenu kojeg trošimo na ljude i događaje koji „ne mirišu na dobro“.
Više nema mirisa koje ću pamtiti. Sve isto.
Beogradska 202-ka saopštava da je zagađenje vazduha ovoga jutra u Beogradu veće nego u Sarajevu.
Prene se iz sna.
– „Hoćemo li stići na sahranu ?“
Odšutim.
Niko još nije zakasnio na sahranu.
januar, 2020
Odgovori