Ja sam “četvorokvadratni poljoprivrednik” bez poticaja.
To što vidite na slici su plodovi moga rada, ubrani sinoć, prije nego ću zaliti baštu. Jedna “berba”, za onoliko koliko nam treba za narednih par dana, izuzimajući krastavice koje sam pobrao da bih omogućio ostalim da nesmetano rastu.
U ono malo baštice koje imam, pljunut s kraja na kraj, odvojio sam ta četiri kvadrata da budem seljak. Krompir, paprika, paradajz, chery, mrkva, luk, peršun, rukola, paškanat, nana, tikvica, bosiljak, jagode žive u suživotu, rastu i razvijaju se. Ostalih šest kvadrata, su cvijetnjak sa više vrsta ruža, đulbe šećerkom između ostalih od kojih pravim sok, dvije magnolije, hadžibeg i drugo baštensko cvijeće kojem i ne znam imena ali ih biram po dužini trajanja cvijeta.
Tu su još i kupina, šumske jagode i lavanda, drvo naranče i drvo limuna koji još uvijek ne daju plodove a teško da će ikad. Iz komšiluka uz ogradu ili preko nje u “gostima” su nam, iako su se već odavno odomaćili, zova, žara, malina, šljiva i prekrasni jorgovan kojem tepamo zovući ga Jorg i koji ima poseban status u onih par dana kada procvjeta jer se njegove grane pružaju pod naše prozore i mjesto gdje sjedimo uživajući u njegovom prekrasnom mirisu.
Zamišljam kako zamišljate sve pobrojano i pokušavate složiti sve u desetak kvadrata i ne znajući da tu još treba smjestiti fontanicu, mojih ruku djelo, ispred koje najčešće leži naš zlatni retriever Bepo, nezaobilazni roštilj te mala šupica sa radnim prostorom koji čeka “penzionerske dane” kada bih se volio posvetiti obradi drveta. Do tada, “liječim” se poljoprivredno/baštovanskim radovima. Psiholozi kažu sjajan način za očuvanje mentalnog zdravlja a kao što vidite i ubere su tu i tamo.
No ne mogu se oteti utisku, razmišljam dok pravim kompost, mješajući ostatke od voća i povrća sa zemljom, da postoje desetine miliona kvadrata koji i u ovom trenutku zarastaju u korov i draču. Zemlje. Naše zemlje koju smo zapustili. Figurativno i doslovno. Kako god okreneš. Teško da iko danas želi biti seljak. To je manjina, što se ne isplati biti, o kojoj vlast na bilo kom nivou ne da ne vodi brigu, nego im nešto takvo ne pada ni na pamet. Isplativije je i veoma na cijeni biti seljačina, ugrađivati se i laktati ne obazirući se na zakone, norme, čaršijski red i bilo šta drugo. Meni i mojima sve!
Jako je važno znati razliku između seljaka i seljačina. Seljačina je karakterna osobina i ne ovisi o mjestu rođenja. Seljaci su dobri ljudi koji žive na selu, u našem slučaju preživljavaju od sopstvenog rada.
Zapustili smo zemlju ali smo i sami zapušteni. Figurativno i doslovno. U svakom smislu. Čini se da smo se pomirili s tom činjenicom ili smo već i zaboravili da je možda za naših života bilo i drugačije. Države ni u tragovima a na ono zemlje što imamo bezbroj naših tragova. Zapuštena prostranstva, bez plana iskrčene šume, sistematsko uništavanje rijeka, jezera. Parka ni na mapi ni u regulacionom planu. Deponije smeća u gradu a divlje ni naslutiti ne možemo. Nuklearni otpad u najavi.
Pametni i radni smo samo na društvenim mrežama na kojima istresamo svu frustraciju i jad što nakupljamo gledajući medije sa istim koncepcijama različitih interesnih i političkih grupacija.
I evo upravo, nakon što sam zalio sva četri kvadrata povrća i cvijeće pride, bistrim Facebook. Informacija koja preovladava govori o nekadašnjem košarkaškom reprezentativcu Samiru Leriću koji, u nedostatku posla u struci a u potrebi, radi u Klas-u kao dostavljač hljeba. Naravno, neko ga je slikao bez znanja i odobrenja pustio u medijski svijet. I nema se tu šta reći o odnosu države koje nema, prema bilo kojem građaninu a kamoli prema sportisti koji je rekorder košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine po broju odigranih utakmica i po broju nastupa na Evropskim prvenstvima. Ono što ja čitam a na tragu je mog “kompostnog razmišljanja” je naša čuđenje i sažaljenje prema čovjeku koji radi. Dostavljač hljeba. Da i?
Da li bi naše sažaljenje bilo manje da se sam obratio medijima? Da je legao na kakvu livadu, razapeo šator ili krenuo u medijsku kampanju protiv nekoga ili nečega?
Sažaljenjem bježimo od činjenice da čovjek radi. A toga nas je strah i sram. Posao koji rade mnogi, pošteno zarađujući vrlo vjerovatno nedovoljno za egzistenciju ali dostatno da mogu uzdignute glave proći čaršijom bez sekiracije koga će usput sresti.
Oni koji “osvajaju budžet” u zadnji čas, brišući stavku pomoći za migrantsku krizu i povećavajući onu za opremu i vozni park s tim nemaju problem. Oni ne hodaju čaršijom, voze se službenim vozilima a svakako se sreću samo međusobno.
Zapušteni kakvi jesmo, ne brinući za zemlju, sramoteći se poštenog rada, rado bismo sa njima u kolo i kola. Službena. Figurativno i doslovno.
jul, 2020
Odgovori