– „Ako ikada upišete i završite tu vašu Akademiju, nemojte molim vas da igrate u onim dramama ponedjeljkom. Užasno me nerviraju.“

Rekao je profesor Davidović, pripaljujući još jednu cigaretu Filtera 57, na onu prethodnu, kako je to uvijek i činio. Pružio mi je ruku sa požutjelim prstima. Rukovali smo se a to je i zvanično značilo da sam prošao na popravnom iz matematike, zbog kojeg sam propustio „Crveni karanfil“, kako se zvala centralna manifestacija maturanata srednjih škola u Sarajevu. Prethodno sam mu, mladalački nadobudan, predao prazan test rekavši da te njegove teoreme i teorije neću i ne želim da učim po cijenu i da me obori na godinu.
– Ja sam umjetnik. Upisaću glumu. Ove ili sljedeće godine. Svejedno. Moje teoreme i teorije biće iz nekog drugog svijeta, neuporedivo ljepšeg i zanimljivijeg.

Akademiju scenskih umjetnosti nisam upisao ni nakon pet pokušaja. Samim tim nisam imao prilike ni zaigrati u dramama ponedjeljkom koje su bile redovan sadržaj programa JRT-a. Nekoliko godina kasnije, rat će doslovno razbiti sve naše teoreme i teorije.

Trideset i tri godine kasnije, profesor je već odavno pokojni. Živimo uglavnom teorije zavjere, što one izmišljene što stvarne koje tek možemo naslutiti. Iluzije, nade, fantazije ljudi, rastureni u komadiće, leže na sve strane da nikada više ne budu sastavljene. Ne želeći se pomiriti sa tom činjenicom, izmišljamo, lažemo, kreiramo virtuelne svjetove koji nam bar na trenutak daju osjećam bitnosti i razlog postojanja. Varajući druge i sebe.

Termin „Drame ponedjeljkom“ je iz svijeta umjetnosti, iskorišten u pravilu za ekskluzivne političke emisije u kojima gledamo opskurne likove, koji ni u mladosti nisu imali bilo kakve vizije i koji su isključivo ratom uspjeli doći do pozicija. Ne uspijevajući sastaviti kraj s krajem, a kamoli svoje razorene svjetove, poistovjećujemo se s njima. Navijamo, branimo ih, preuzimamo njihove stavove. Što su bezobzirniji i bezobrazniji to su nam draži. Divimo se njihovoj uspješnosti i profiterstvu. Njihovo umijeće lopovluka i manipulacije primjer je novim generacijama koje odrastaju s mišlju da je takvo što dobro. Jer jadni, ne znaju za drugo i drugačije. Zasipamo ih sportistima, starletama, estradom, influenserima – svjetovima gdje je jedina vrijednost, kojom se mjeri nečija uspješnost, broj nula na njihovim računima. Njihove nekretnine, skupocjeni automobili i jahte, raskoš, sjaj, glamur i sve ono o čemu možemo samo sanjati. A sanjamo. I to je možda najstrašnije. Najporaznije. Kao u onom vicu kada Mujo, nakon što se dugi niz godina nije sreo sa Suljom, ubjeđuje svog prijatelja u sopstveni uspjeh.

– Kažeš ova vila je tvoja?
– Jeste.
– I onaj Ferari je tvoj?
– I on.
– Ona zgodna plavuša kraj bazena…
– E to ti je moja žena.
– A koje sad pa onaj lik što je izašao iz vile i ljubi zgodnu plavušu?
– Ja, ko će bit’.

Sve manje je prostora, stvarnog ili izmaštanog, u kojem se možemo sakriti, pronaći kakvo tako utočište i biti svoji. Lelica (bolja od ove plavuše kraj bazena) primjerice gleda naučno fantastične filmove i serije. Ja ne volim taj žanr a serije me generalno nerviraju jer rijetke imaju kraj nego se razvlače do u beskonačno. Zato posežem za knjigama. U njima još uvijek mogu osjetiti uzbuđenje koje se ne može porediti sa bilo čim. Tamo još uvijek vlada poredak onakav kakav je po mojoj mjeri.
Uvod, zaplet, vrhunac, rasplet i kraj.

No, posljednjih šest sedmica, jedna serija je izazvala upravo takvu vrstu uzbuđenja. „Područje bez signala“ autorice Ankice Jurić Tilić i Dalibora Matanića. Već nakon prve odgledane epizode u mene se uvukla zebnja. Stvarna. S nestrpljenjem sam čekao svaku sljedeću, dijeleći strepnju i nadu sa likovima iz serije, pokušavajući predvidjeti kraj. Bilo mi je beskrajno drago što istoimenu knjigu po kojoj je serija i rađena nisam pročitao. Robert Perišić, sjajan pisac i beskrajno zanimljiv lik sa kojim sam imao priliku provesti nekoliko dana na književnom festivalu u Užicu 2014 godine, autor je ovog djela.
Nisam stručan za kakve valjane analize serijala niti imam namjeru da vam prepričavam radnju. Slojevitost osjećanja koje sam imao gledajući svaku pojedinu epizodu, također ne znam prepričati. Čudan osjećaj koji izaziva nemir ali istovremeno pruža zadovoljstvo izazvanim. Spoznaja da još uvijek u meni postoji ljudskost, saosjećanje. Beskrajno sretan što još uvijek mogu osjetiti neizmjernu, iskonsku tugu.

Odlična glumačka izvedba, sjajna režija i scenarij. I milion odgovora na pitanje „šta je pisac htio da kaže“.

Ono što me je dodatno oduševilo je termin emitovanja. Želim da vjerujem da je neko svjesno odabrao ponedjeljak uveče želeći tako simbolično vratiti u fokus stvarne vrijednosti. Suludi svijet u koji smo se pretvorili postaviti opet na pravi kolosijek.

Da se vrate stvarne „drame ponedjeljkom“ u naše živote pa taman nikad ne zaigrali u njima iako nas užasno nerviraju.

Da krenemo ispočetka, makar naš rad i trud bio usmjeren na proizvodnju samo jedne „turbine“ koja nikome ne treba.