Moj stari je vjerovatno bio razočaran po pitanju nekih mojih (ne)interesovanja. Doduše, to nikad nije rekao ali moglo se pročitati iz njegovih grimasa i gestikulacija u pojedinim situacijama. Mislim da je smatrao da nisam dovoljno muško po njegovim svjetonazorima koje, srećom ali i vrlo svjesno, nisam usvojio. Vjerujem da je kao najveći neuspjeh u mom odgoju, smatrao to što apsolutno nisam imao interesovanje za automobile onako kako je on smatrao da treba. Ne mogu tvrditi, jer su sjećanja varljiva, ali mislim mu je teže palo to što iz prve, pa čak i iz druge, nisam položio testove za vožnju nego kad sam pao na popravni iz matematike u četvrtom razredu srednje škole.
“Zašto ti nemaš alat u autu?” – pitao me kada je, nakon zajedničke vožnje, kao nezainteresovano otvorio gepek mog Peugeot-a 205.
“Šta će mi?” – odgovorio sam upitno i iskreno nezainteresovan.
“A šta ćeš ako ti auto negdje stane, pokvari se?” -pitao me ozbiljno.
Odvalio sam se smijati.
“Šta da radim s alatom kad nemam pojma o bilo čemu, niti želim da imam pojma. Postoje majstori koji su učili školu za to i oni se time bave. Ja ne.”
Drugom prilikom me je peglao oko nekog remena, pitajući me kad sam ga zadnji put mijenjao. Nakon što sam odgovorio da nemam pojma, preporučio mi je da za svaki slučaj, prije nego pitam svog majstora, ubacim u gepek najlonske čarape, koje bi mi, ako remen pukne, mogle poslužiti kao zamjena do prve automehaničarske radnje. Grižnja savjesti, zbog očevog razočarenja, natjerala me da starog majstora Hamu pitam za remen.
“Ko te je to navratio majke ti?” – pitao me je s podsmjehom.
“Ma nije niko, ja onako, ne sjećam se da smo to i pominjali a kamoli mijenjali” – pokušavao sam se izvaditi.
“Što se bolan praviš pametan kad nisi. Godinama dolaziš, ostaviš auto i nikad, ali baš nikad nisi ništa progovorio ni prigovorio. I sad najednom ko ti pametan i razumiješ se. Haj pošteno. Ko je?”
“Ma stari me gnjavi za taj remen.”
“E pozdravi starog i reci mu da pežo nema remen nego čelični lanac.”
Nakon izvjesnog vremena, valjda trajno razočaran, digao je ruke od pokušaja da od mene napravi barem pristojnu muškarčinu.
Desetak dana nakon njegove smrti, krenuo sam na posao. Sjeo u svog, drugog po redu, Peugeot-a 306, okrenuo ključ i ništa se nije desilo. Automobil je bio mrtav. Pokušao sam još jednom i desilo se isto. Ništa. Uredno sam okrenuo broj BIHAMK-a, pomoć na cesti, pokušavajući objasniti gdje se tačno nalazim u našim bjelavskim mahalama. Nakon malog do umjerenog lutanja, pomoć je stigla. Čovjek u žutom kombinezonu se ljubazno pozdravio, sjeo u auto, okrenuo ključ. Zatim je otvorio haubu, prišao akumulatoru, nešto čeprkao oko klema. Zatim je iz svog automobila izvadio neki uređaj, priključio i nešto gledao. Onda je raskopčao moj akumulator, odvrnuo neke čepiće na njemu, izvadio ga, okrenuo naopako i rekao “Potpuno prazan. Ne znam kako ste mogli i pomisliti da može da upali.”
Okrenuo sam glavu u pokušaju da izbjegnem njegov prijeki pogled, a onda sam na banderi ugledao umrlicu starog koju smo zaboravili skinuti. Nasmijao sam se rekavši “znači to je to, javljaš da si stigao”.
Zamolio sam majstora da pričeka, nazvao prijatelja, koji je u roku 15 minuta donio nov akumulator kojeg je majstor postavio i Pežan je kresnuo iz prve.
Dvadeset i jednu godinu kasnije, u Nedžarićima, moj četvrti Pežan “za dva broja veći” od prethodnog tj. 308, samo se ugasio. Okrenuo sam ponovo ključ ali nije bilo kontakta. Mrtav. Izašao sam iz auta i krenuo da ga izguram do trake za skretanje lijevo kako bi odblokirao cestu.
Pokazaće se da su ljudi dobri, ma šta ko mislio i govorio o tome, jer su mi automatski iz susjednih automobila priskočila u pomoć još trojica vozača. Pokušao sam da uključim “sva četiri”, a onda sam se sjetio da nema struje. Zato sam izašao i otvorio haubu, kao signalizaciju da sam u kvaru. Trokut ne bi imao smisla, jer bih morao blokirati srednju traku. I opet zaustavljaju automobile, prilaze, pitaju za pomoć, zaviruju pod haubu, pominju kleme, osigurače, alternatore, alnasere. Jedan čak i s klještima koje vadi iz kutije sa alatom iz gepeka. Oduševljen sam spremnošću i solidarnošću, zahvaljujem se svima. Možda je stari mislio upravo na ovo. Kao čin, gesta a ne doslovna popravka auta.
Dobiti slobodnog operatera u BIHAMK-u je trajalo duže nego što je, kad sam ih konačno dobio, trebalo majstoru da dođe na lokaciju.
“Dobar dan. Šta je problem?” – ljubazno pita mladić u radnom kombinezonu izlazeći iz supersonično opremljenog kombija.
“Ne bih da se pravim pametan, jer ne razumijem se, ali smio bih se zakleti da je akumulator potpuno prazan.” – kažem.
Mladić me pogleda sumnjičavo.
“Ne bi trebalo da je akumulator jer onda se ne bi u vožnji ugasio, ali sad ćemo sve provjeriti.” – kaže i vadi aparaturu iz kombija.
Priključuje uređaj koji očitava neke poludjele cifre, zatim vadi kleme, svoj akumulator, šalje me da probam da upalim. Pežan oživi.
“Definitivno, prazan akumulator. Dobro ste rekli a kažete da se ne razumijete.” – zaključuje majstor.
“Ma lupio sam” – govorim mu, jer bezveze je sad da mu pričam kako je stara umrla prije petnaestak dana i da mi se ista stvar desila i prije dvadesetak godina.
Kupujem od njega akumulator, ispisujemo račun, pozdravljamo se i razilazimo.
Sa zakašnjenjem od sat vremena dolazim kod sestre i zeta na dogovorenu kafu, prethodno im javivši da sam u kvaru.
“Pa šta bi?”
“Stari javlja da je stara stigla.” – kažem.
Odgovori