Navikli smo da svake dvije godine u vrijeme predizborne kampanje krenu sveopšti radovi u svim smjerovima i pravcima. Raskopavaju se ulice, asfaltira se uzduž i poprijeko, farba se i figurativno i doslovno, čisti, riba, polira, piše, sklada, režira.
A to i ne bi bio problem, štaviše, da su izbori svake godine. Još bi se nešto i napravilo pa bi ova zemlja, gradovi i sela u njoj možda još na nešto i ličili. Istini za volju, razvojem tehnologije, godinama se intenzivirala virtuelna prezentacija projekata koji, prema mojim dosadašnjim saznanjima, nikada nisu realizirani ali kada bi se složili na jedno mjesto imali bi fantastičnu virtuelnu državu koja bi sigurno bila funkcionalnija od ove u kojoj trenutno živimo.
Za sad smo komad zemlje, međunarodno priznate, koja se fura da je država u kojoj granična služba služi da zaštiti vanjske granice od prodora bilo kakve logike. Migranti, droga, oružje, bijelo roblje i druga nelegalna roba ako se uhvati dobro i jest’ al’ logika se životom mora spriječiti.
Logično je bilo očekivati da će, u vrijeme pandemije i sve gore situacije sa brojem zaraženih, izborna kampanja “smanjiti doživljaje” od izbornih radova do izbornih skupova. Ali kako rekoh, granična služba svoj posao obavlja na najprofesionalniji način.
Dvadeset pet godina intezivnog treninga naučilo nas je da ne uključujemo mozak ni u ostatku godine a kamoli u vrijeme pred izbore. Strast je ono čime se rukovodimo i ono čime branimo svoje opcije ma o čemu se radilo, čak i onda kad je očigledno da smo u krivu.
Oni koji su kandidati, a za koju godinu činiće većinu u odnosu na nas koji smo tek potencijalni birači, po već pomenutoj, nepostojećoj, logici bi trebali biti pametniji ili barem sposobniji od nas.
Ako ništa, koristeći se funkcijama na kojima jesu, mogli bi prokrijumčariti nešto logike za sopstvene potrebe. Ali nismo mi te sreće.
Primjerice. Jedan od lokalnih načelnika u želji da nam pokaže svoje kvalitete u mjesec dana do izbora (valjda svjestan kao i mnogi drugi da prethodne četiri godine nije uradio ništa) pokrenuo je masovne radove na području pod kontrolom Armije BiH, čuj mene opštine.
Između ostalog preuredio je jedan od rijetkih parkova u centru grada i to na način da je smanjio zelenu površinu proširivši i nanovo asfaltirajući šetnice u ionako malom parku. Logično. Ljudi idu u park zato što žele da šetaju asfaltiranom cestom. Ljudi ne žele previše trave, cvijeće, raznog šimšira i drveća. Ljudima ne treba park, da bi tamo izveli svoju djecu, kućne ljubimce ili tek sjedili, odmarali, družili se. Ljudima treba park da se na brzinu prođe kroz njega. Da se eventualno popišaju iza drveta.
Da ima logike, stvari bi vjerovatno bile drugačije. Mi ne bismo padali na radove u vrijeme predizborne kampanje. Mediji bi analizirali šta se uradilo a šta ne u prethodne četiri godine, a ne davali prostor za isprazne priče o temama koje nemaju veze u ovom slučaju sa lokalnim izborima. Birači tada ne bi hodali pognute glave gledajući u asfaltiran park ili dok pišaju, već bi posmatrali “širu sliku” prirode i društva.
U primjeru o kojem pričam, “generalnačelnik” da ima viziju hodao bi uzdignute glave i pogleda bačenog u daljinu a ne bi zaljubljeno gledao u svoje asfaltirane šetnice. U konačnici da je digao glavu, vidio bi u svom novouneređenom parku da su statue pisaca posrane pa bi tražio da se operu i dovedu u red.
Da smo kojim slučajem čitali i razumjeli bilo šta od onoga što su pisali pisci sa posranim glavama, ne bi on i njemu slični nikad ni primirisali pozicijama na kojima jesu niti bismo mi bili u situaciji u kojoj jesmo.
Logično?