Najbolja Supruga i mjerna jedinica za sve na svijetu Lelica je starija od mene okruglo dvadeset dana. Naš sin Demijan svoj rođendan slavi dvadeset dana prije Lelice ali s trideset i tri godine zakašnjenja. Naš pas Bepo koji je kao i naš sin, dobio ime po liku iz knjige, izlegao se na Demijanov rođendan pet godina nakon njega.
Nekako smo se posložili. Niko od nas ne pridaje previše pažnje, datumima, rođendanima, godišnjicama… Najčešće nas čestitke koje stignu sa strane podsjete na te datume. Nema euforije, ludila i svega onoga što priliči takvim datumima.
Patetičar bi na ovom mjestu rekao da se mi volimo, pazimo i pružamo pažnju i poštovanje svaki dan nečekajući povod za to, ali ja neću. Takvi smo pa i naš Bepo, izuzimajući što je neodgojen (O odgoju mi je prije neku godinu objašnjavao Ibrica Jusić na Šipanu, rekavši da on svoje pse ne dresira već odgaja. Pričao mi je i neke stvari uz pivu, o Arsenu i njihovom odnosu ali je rekao da to nikada nije javno pričao, pa neću ni ja) pa je uz svu ljubav i pažnju koju nam svakodnevno pruža, za razliku od nas, pretjerano euforičan.
Stručnjaci za pse nam već godinama govore da će ga to proći s godinama ali biće da to ima veze s preračunavanjem psećih u ljudske godine, ali kod njega to ide u obrnutom, pogrešnom smjeru baš kao što je pogrešan i ovoliki broj „godina“ u jednoj rečenici.
Ali život valjda i jeste sastavljen iz niza pogrešaka koje se trudimo ispravljati upadajući u nove, sakupljajući tako iskustvo s kojim na kraju ne znamo šta bismo pa peglamo djecu, kao znamo mi šta je dobro za njih. A kako vrijeme prolazi, sve sam uvjereniji da nemam pojma.
Uprkos povremenim pisanijama, teško da bih mogao biti pisac. Za takvo nešto u životu, kažu, treba „drama“. A ja je takve, koliko god i meni samom čudno zvučalo, „nisam imao“. Zapravo imao sam ih bezbroj, ali rukovodeći se na izvjestan način svojim životnim geslom, Hamletovim govorom glumcima „ … nego budite u svemu umjereni. Jer i u samoj bujici, buri, ili, da tako kažem, vihoru strasti, morate imati i pokazati mjeru, koja će to ublažiti…“, uspijevao sam da to bude u početku moja, kasnije i naša lična stvar. No šira opservacija je za neku d(r)ugu priču.
Do dvadeset druge bilo je posve normalno. Divno i sretno djetinjstvo. Fantastični, mladi roditelji koji su me u svojoj „bezbrizi“ naučili da budem sretan, kakvi su i sami bili. Sestra koja je tu sreću učinila potpunom i čini je još uvijek pojačana sa mojom mezimicom, a i zetu nemam šta prigovorit’. Prijatelji, sa kojima sam to i danas čak i onda kad se ne vidimo i ne čujemo, iako razbacani po svijetu nekako su uvijek tu.
Pa je uslijedio rat, surov i strašan, iz kojeg sam izašao bez (za sada meni znanih) vidljivih posljedica. Na neki čudan, neobjašnjiv, način pokazao mi sve dobro i loše, ljude onakve kakvi u suštini jesu. Rijetka sjećanja, čudna osjećanja.
Sve skupa pospremljeno u ladicu „iskustava sa kojima ne znam šta ću al’ valjda će valjat’ nekad“ i dao mi nekolicinu ratnih drugova, koji su mnogo više od onoga što se čita u knjigama.
Potom, dvadeset i pet godina koje je nemoguće opisati. Hiljade divnih ljudi i prijatelja, stotine različitih poslova, stotine hiljada pređenih kilometara uzduž i poprijeko i milion uspona i padova koji su me uvijek vraćali na onu osnovu – biti sretan i hamletovsku „ … čiji je zadatak, u početku i sad, bio i jeste da bude, tako reći, ogledalo prirode: da vrlini pokaže njeno sopstveno lice, poroku njegovu rođenu sliku, a samom sadašnjem pokoljenju i biću svijeta njegov oblik, i otisak…“
Zaokruži se i posloži onda sve to u onom prvom pasusu. Čista, neizmjerna ljubav i sreća.
Ne znam, ne sjećam se a biće najprije da nikada o tome nisam ni razmišljao ni zamišljao kako će to biti kad dođeš do te neke pedesete. Činilo se valjda tako dalekim da mi nije ni padalo na pamet.
I evo danas, kada smo tu – ništa. Nemam ništa definisano. Potpuno sam ih nespreman dočekao. Ne znam ni šta bi trebalo da radim, da mislim. Kako da se ponašam. Kako bi želio da me drugi doživljavaju i vide.
Strah me je i reći ali želio bih da me ne doživljavaju i ne vide, osim slučajno kad nalete do te neke željene trafike s pogledom na more u nekom malom selu, nekog otoka. I da čak i onda, jer su čuli Arsena u pozadini mog „dobar dan, izvolite“, na trenutak pomisle da sam im odnekud poznat ali se ne usude pitati da se ne provale.
Da me ne provale. Da sam konačno došao tu da uživam u neizmjernoj sreći sopstvenog života i isplačem sve tuge ovog svijeta koje isplakati nisam stigao.
Pedesete godine na pragu
Isplakane suze, istrošen i smijeh
Ravnodušno iza zatvorenih vrata
kroz špijunku sad posmatram svijet.
Emocije spremljene ad acta
Iluzije, nade, teške noćne more
Sve što želim, sve čemu se nadam
posao u trafici s pogledom na more.
Otuđen od svega od ljudi još dalje
Prisutan al’ duhom miljama daleko
Ljubaznost k’o masku nosiću nadalje
Do trafike moje kad zaluta neko.
Sve što bješe u more sad pada
Prošlost takva, moglo je i gore
Vrijednim pažnje jedino što smatram
Posao u trafici s pogledom na more.
Pedesete godine na pragu
Svog života većinski sam vlasnik
Ne otvaram više anđelu ni vragu
Konačno ću dušu tu da skrasim.
Jedina je briga koju imam
U životu preostalom mome
Toalet trafika što nema
A prostata zahtjevat će svoje.
Odgovori