Ima sigurno više od mjesec dana kako uporno izbjegavam da pogledam film „Quo Vadis Aida?“, Jasmile Žbanić. Isuviše toga se vrzma glavom posljednjih godinu dana što je izazavano još jednim u nizu ludila ovog „takotigrahpao“.
Zima mi uz sve to ne ide na ruku. Sve što ionako proživljavam teško u ovo mračno doba godine, pada mi još teže. Onda hodam danima sa rupom u grudnom košu, neproduktivan i bez volje za bilo šta. Gledam TV a nemam pojma šta gledam i o čemu, čitam vraćajući se po sto puta na isti pasus zbog nečega o čemu sam mislio a ne znam šta je ali odvuklo mi je pažnju od čitanja.
Ali na Lelicine riječi da je posljednji dan u kojem se film može pogledati online, više nisam imao kud.
Poluležeći, već nakon prvih pet minuta filma skontam da sam zauzeo „odbrambeni stav“, panično tražim razlog da odustanem i da me strah onoga što ću vidjeti, a čiji epilog zapravo znam. Onda se ubjeđujem da mi je, koliko god mi samom čudno zvučalo, „dužnost“ da ga pogledam. Da bar toliko mogu, da ne bi smijeli bilo kada, ni pod kojim razlogom bježati od bilo čega što ima veze sa Srebrenicom.
Znam da se mnogi neće složiti sa mnom kao što se ne slažu ni u privatnim razgovorima, ali Srebrenica je sramota i odgovornost svih nas i tako će biti dok nas ima.
Nečija odgovornost je ratna, sramna, bilo da je učestvovao ili bio sudionik genocida ili tek puki posmatrač i svjedok a neko nosi ovu mirnodopsku odgovornost.
Pritom ne pričam o samoprozvanim političkim liderima, vjerskim autoritetima i inim ‘bitnicima’ kojima tragedija, neshvatljiva normalnom ljudskom umu, služi kao poštapalica, sredstvo za ostvarivanje političkih, sitnih šićara, zbog čega se nadam da će ih kad tad stići zaslužena kazna. Na ovom ili onom svijetu, kako im drago i ko u šta vjeruje.
Smijem se kladiti da većina tih i takvih nikada nisu ni bili u Srebrenici. Dobacili do Potočara, u službenim automobilima pod pratnjom. Uz jako obezbjeđenje koje ih je čuvalo od „običnog svijeta“ na čiji račun žive svoje jadne liderske živote, zloupotrebljavajući majčine suze.
Iz svojih izjava, bilo da negiraju genocid ili daju patetične izjave, punih lažne boli i suosjećanja (kojima mediji pune svoje programe izazivajući dodatnu polarizaciju javnosti) opet će profitirati u ime 8372 ljudske tragedije. I u ime onih koji su srećom preživjeli, a danas jedva preživljavaju u tom gradiću.
Za neupućene, Potočari su mjesto gdje su ukopane do sada pronađene žrtve srebreničkog genocida, izgrađen je Memorijalni centar, postoji obezbjeđenje i ulična rasvjeta. Kada prolazite kroz to mjesto nerijetko vidite ljude kako šetaju kao na korzu.
Sedam kilometara dalje, možda je malo i morbidno za izgrovoriti, shvatate da su uslovi u kojima počivaju mrtvi u Potočarima mnogo bolji od onih u kojima obitavaju živi u Srebrenici.
„Zoka, mi bismo voljeli da imamo barem trotoar, jer zimi kad padne snijeg mi ti u školu idemo skoro uz onu bijelu liniju po sredini ceste…I park, da se imamo gdje igrati“, govore mi djeca sa kojom sam radio radionicu u Srebrenici.
Dječak, od nekih desetak godina u to doba, kaže kako će kad poraste otvoriti pekaru, koje u Srebrenici još uvijek nema, da može kad god hoće da jede svježe kifle i perece.
Nismo našli tadašnjeg načelnika u kancelariji jer je bio službeno odsutan ali smo doslovno „upali“ u dvorište porodične kuće njegove zamjenice kojoj sam doveo djecu, a kojima nije mogla reći ne.
Potom im je administrativnom terminologijom ispred kamere pričala o obećanim donacijama, opštinskim procedurama, planovima i svim drugim trlababalan pričama koje očito na isti način pričaju medijima ili međunarodnim zamal’ ne rekoh šta, i djeci.
Na milione raznih valuta je stiglo u BiH od rata do danas, čime je svijet pokušao da opere savjest od zla kakvo se ne pamti od holokausta u drugom svjetskom ratu.
Srebrenica je mogla i trebala biti do sada Las Vegas. A i jeste doduše, ali onima koji su na njoj zaradili, založili ili prokockali te milione koji su se slijevali na ime tragedije tog grada i za građane tog grada. Ogoljena stvarnost prikazuje sliku u kojoj stanovnici tog grada i dalje čekaju onog dječaka da odraste, ispuni svoj san i otvori pekaru.
Paralelno s filmom, vrtim svoj. Rupa u grudima se polako otvara i širi.
Nisam filmski znalac ni kritičar, ali znam da pozicija iz koje Jasmila priča priču je jedina moguća i tako tipična za nju. Iz prvog lica i ličnog iskustva žene, majke. Čak i onaj koji ima površno znanje o tome šta se dogodilo, shvatiće i doživjeti veličinu srebreničke tragedije.
Ama baš ni u tragovima nema te propagande koja se spočitava tu i tamo, odavde i odande, zbog ovoga ili onoga.
Bio sam dio ekipe na Jasmilinim filmovima „Grbavica“ i „Na putu“ pa dovoljno dobro znam kako i na koji način razmišlja i radi. Ponekad je teška za saradnju, posebno u odnosima s medijima, ali ona zna šta želi i kako da to realizuje.
Njen „rukopis“ je prepoznatljiv i beskopromisan.
No kako to obično kod nas biva, strane su se zauzele i prije nego što su i vidjeli film. Dabogda ga i pogledaju. I ako budu gledali, tražiće u njemu to u šta su apriori ubijeđeni.
Ono što sam ja vidio, što je mene duboko potreslo čak više i od masovnih scena i lične drame, bez obzira što znam epilog i rasplet priče, jesu zapravo dvije mirnodopske scene koje potvrđuju moje skromno mišljenje o Jasmili kao odličnoj rediteljki.
Prva je ona koja nam daje retrospektivu izbora za najbolju frizuru istočne Bosne i proslave, tipične za to vrijeme kod nas. U trenutku dok se igra kolo, kamera krupno prikazuje portrete likova za koje ne znamo ko su. Ne znam da li mi se učinilo ili je to stvarno i bilo, da je trenutak u kojem svaki lik pojedinačno pogleda u kameru, malo usporen. Svaki mene, koji znam šta se desilo, gleda u oči i pita – A šta si ti uradio da do ovoga ne dođe?
Još strašnija scena koja je otvorila rupu u mojim grudima, a koja će me trenutak kasnije i progutati, je ona poslijeratna u kojem me ovoga puta gledaju dječije oči koje pitaju – Quo Vadis Zoka?
P.S.
Quo vadis ili preciznije Quo vadis, domine? (Kuda ideš, Gospodine?) je pitanje koje je Sveti Petar (prema apokrifima kada je u doba progona kršćana bježao iz Rima) postavio Kristu kada ga je sreo Viji Apiji. Krist mu je odgovorio: Eo Romam iterum crucifigi (Idem u Rim da ponovo budem razapet na križu).
To je Svetog Petra potaklo na povratak u Rim, gdje je nakon mučenja preminuo. Na tom mjestu podignuta je crkva Quo vadis.
Danas to pitanje postavljamo kada želimo upozoriti nekoga da je izabrao pogrešan put kojim je pošao.
Odgovori