Nevelik prostor, ispunjen dragim ljudima. Dugo nedoživljeni, iskreni zagrljaji i poljupci. Osmjesi prepoznavanja. Likovi koje sam zaboravio da postoje. Mikrofonija vraća uspomene. Vlaga u zraku i miris nostalgije za vremenima kada smo imali manje, nadala se boljem, od čega nismo dobili ništa. Na zidovima sjene onih kojih više nema.

Nešto kasnije koračam, od kiše mokrom, glavnom ulicom. Ljudi s kojim se mimoilazim kao od kartona. Okolne zgrade, kulise. Samo prednja strana. Zadnji dio potklocan kako bi ih držao vertikalnim. U ruci mi kesa sa praškom za veš i omekšivačem s mirisom mora.

U glavi pjeva:

“Treba mi svet,

Otvoren za poglede

Otvoren za trčanje

I treba mi soba

Da primi pet hiljada ljudi

Sa dignutim čašama,

Sa dignutim čašama…”

Budim se jutros s osmjehom na usnama, shvativši da sam do u najsitniji detalj, odsanjao ono što se desilo prethodne noći. Ništa specijalno a tako malo i drago.

#radiozidreunion