Moj dedo Hamdo je bio navijač Sarajeva ali se ne sjećam da je ikada otišao na utakmicu. Sigurno nije za vrijeme šesnaest godina koliko je bio prisutan u mom životu. Razumljivo donekle, jer naša mahala na Bjelavama je pretežno “pitarska”.
Stari je navijao za Želju, zahvaljujući komšiji koji je valjda radio kao ekonom, pa ga je vodio kao malog koji dodaje lopte za vrijeme utakmice, samim tim sam i sam postao “košpicar”.
Nikada se nije govorilo o tome, nije bilo onih klasičnih podjebavanja nakon derbija. Pa ipak vikendom, prilikom naših posjeta ili na izletima na Sastavcima i Kozijoj ćupriji gdje sam volio ići, jedna stvar se podrazumijevala kao svojevrsna audio podloga porodičnog okupljanja – “Vreme sporta i razonode”.
Radijska emisija koja je emitovala direktne prenose fudbalskog šampionata Jugoslavije uz javljanja fantastičnih radijskih reportera iz svih centara i sa svake utakmice koja bi se tog dana igrala. Između javljanja emitovala bi se muzika različitih žanrova, onako, kao za svačiji ukus.
Na izlete bi se nosio zeleni uređaj, ne znam kako bih ga drugačije nazvao, koji je pored radija imao i utor za singl ploču. Biće čudo za doba kasnih sedamdesetih i početak osamdesetih, koji je pritom bio i mobilan i mogao raditi na baterije.
Prilikom tih okupljanja, niko se nije pretjerano obazirao na ono što se dešavalo na stadionima, tek u neka doba, kad bi “šiša” bila pri kraju a iz rijeke ili škafa više nije bilo pive za izvadit’, neko bi više za sebe, zapjevao uz neku pjesmu s radija koja bi ga pogodila. Ali ni jedno sjećanje, niti jedna slika koju pamtim iz tog perioda nezamislivo je bez audio podloge u kojem se miješaju sportski komentatori i muzika. Kada bi neko tražio da opišem onu bezbrižnost koju smo učili u pjesmicama to bi bila upravo jedna od tih slika.
Do rata smo stari i ja redovno uzimali godišnje karte za Željine utakmice, odlazeći na ćošak ispod nekadašnjih baraka smještenih između juga i zapada. Nikada nismo galamili, psovali i radili ono što se obično radi u takvim situacijama.
Tamanili bismo košpe i kod gola koji bi dao naš tim, nabacili “petaka” jedan drugom. Pred sami kraj, pojavio bi se Rogi, moj prijatelj koji je živio u Lorisovoj zgradi i ulazio na tekmu u zadnjih pet minuta, kada su kapije već bile otvorene.
Znajući za naš ritual mirnog posmatranja utakmice, stao bi iza nas i fola radi počeo da se dernja bez obzira šta se dešavalo na terenu. Poslije tekme stari bi nas odveo na pivu, nakon čega bismo Rogi i ja odlazili u našu “bazu” – “HB” u Hrasnom gdje bi se nalazili sa ostatkom raje.
Mnogo veće uzbuđenje na utakmicama, imao sam prilike osjetiti u periodu kada sam honorarno radio na televiziji Sarajevo, pred sami rat, kao asistent tona. Kada bih ugledao na dispoziciji da me je šef Vaha odredio za neku od utakmica tog vikenda, znao sam da ću sjediti kraj nekog od doajena sportskog novinarstva.
Danas mi često padne na pamet, dok slušam nemušte sportske komentatore i pored interneta i trista čuda koja imaju na raspolaganju, prenos košarkaške utakmice koju sam radio. Ne sjećam se s kim je igrala Bosna ali ne znam ni da sam gledao ono što se dešavalo na parketu. Radeći na (ako se dobro sjećam da su je stariiji tonci zvali) “mađarici”, potpuno fasciniran sjedio sam pored Seada Hadžijahića, opčinjen njegovim komentarisanjem.
Na stolu ispred njega bile su gomile teka sa isječcima iz novina koje je doslovno šamarao čitajući podatke i zanimljivosti, paralelno komentarišući utakmicu a da niti jednog trenutka nije napravio pauzu, zamucao, pogriješio. Taj specifični glas koji sam slušao cijelo djetinjstvo i prilika da sjedim kraj njega. Da budem mu kolega. Neprocjenjivo sjećanje.
Ubrzo je uslijedio rat. Sport je utihnuo. Sportske komentatore zamijenila su radijski izvještaji puni brojki mrtvih i ranjenih. Audio podloga tog perioda života pretvorena u puku statistiku i patriotske pjesme za dizanje morala. Stadion Grbavica je zapaljen i bio prva borbena linija. Uzbuđenja je bilo na pretek.
Spletom čudnih ali i sretnih okolnosti i sam sam počeo raditi na radiju. Vraćajući se sa dva slobodna dana na Dobrinju, pod uticajem alkohola i biće trave, u onom standardnom pješačenju sa povremenim pretrčavanjem snajperskih lokacija, pridružio mi se Adnan Burazerovic, kojeg do tada nisam poznavao.
Učinio sam mu se zanimljiv, pa me je skrenuo na Malti i odveo u prostoriju u kojoj je bilo struje i neki čupavac je puštao muziku. Onako opijenom i napušenom, činilo mi se da sam u raju. Bulaznio sam, pričao, glupirao se, naručujući pjesme i ne skontavši da je ispred mene mikrofon. Uključen. Nakon nekih sat, uveli su me u drugu prostoriju u kojoj je sjedio Suad Bejtovic, koji je ozbiljno rekao da nisam loš i da bi mi rado dali emisiju. Tek tad sam djelimično shvatio da sam na radiju.
Tako je zapravo počela moja “karijera” ma šta ona bila. Fantastičan period u kojem sam između ratnih obaveza na liniji, doslovno trčao na ISV radio, gdje sam imao divnu ekipu, prijatelje, luđake i luđakinje i sa njima million priča, doživljaja i anegdota o kojima ćemo nekom drugom prilikom. Važno je ipak reći da sam i tu vodio “ratove” s osnivačem radija Elvir Bucalom koji su za rezultat dali mnogo toga što sam naučio od njega.
Priča nas dalje vodi, uz preskakanje detalja, do mog odlaska na sarajevski Radio 202. Mlad i nadobudan, razuzdan i s “isveovskim temeljima” dolazim na mjesto gdje se ipak mora znati poredak stvari i osnove zanata. Nije da nas Bucalo nije pokušao tome naučiti, ali ipak bio je rat i vjerovatno da nas je zbog toga tolerisao. Hvala mu na tome.
Kako bismo što prije došli do poente priče, preskočićemo ekperimentalni program u pripremi za ponovno uspostavljanje Sarajeva 202. Boru Kontića i njegovu gotovo vojničku obuku kojom me je, pored moje zaljubljenosti kao slušatelja, tada bespovratno zaljubio u radijski posao.
Preskočićemo i njegovo sramno “protjerivanja” iz sivog doma. Zvanični, ponovni početak rada radija i moj dolazak. Neću vam pričati ni za moju nafuranost u kojoj dolazim na svoju prvu zakazanu emisiju. Ni o Sandi Novosel i Ljilja Simic koje mi najljubaznije traže sinopsis i pripremu, objašnjavajući mi da se ne može doći s rukama u džepovima na emisiju.
Na drugu, a zvaničnu prvu, ću doći sa 27 napisanih najava, naučivši lekciju za sva vremena. Ipak šeretski sam im spustio najave na urednički sto rekavši: ”Sljedeći put kad mi odredite smjenu, izaberite čime želim da počnem”. Učiću i pokazaću se, kako su rekli, perspektivnim – pa ću čak dobiti priliku i raditi kao ispomoć na, kako smog a zvali, velikom Radiju BiH. Reintegracija Grbavice. Specijalni program.
Još tonu priča, divnih ljudi, ostavljam za neku buduću crticu i vodim vas u maj 1996 godine. Drugi maj. Danima prije, vladala je euforija zbog prvog poslijeratnog derbija na reintegrisanom stadionu Grbavica. No svi moji planovi i uzbuđenje su surovo ugušeni na redakcijskom sastanku kada su mi urednice saopštile da sam određen da budem domaćin u studiju u radijskom prenosu ove utakmice. Malo je reći da sam poludio, da sam ih mrzio iz petnih žila i bio ubijeđen da i one mene mrze jer zašto bi mene uvalile za taj posao kad dobro znaju da do rata nisam propustio niti jednu utakmicu.
U studiju, ispred mene na stolu, ona stara tipa guzlatih televizora. Grbavica puna ljudi koji svojim tijelima pokrivaju sav krš, pukotine i razvaline “doline ćupova” stradale u ratu. Ja još uvijek ljut, promrmljam neku sastavljenu najavu, pročitavši sastave timova i izvalim još par standardnih rečenica i prozovem reportere na stadionu. I onda se desi čarolija.
Nikola Noka Bilić i Midhat Mimo Kulender javljaju se naizmjenično, svako malo izgovarajući “Kolega Ćatiću”. Tog momenta, za sva vremena nestane bilo kakva vrsta ufuranosti pa i ambicije. Moji snovi a da ih nisam ni usnio budu ostvareni. Tu se negdje i završila “karijera”, dosegnuvši svoj vrhunac. Rasuo sam se i vjerujem još uvijek ima djelića mene u starom studiju 202-ke.
Mnogo stvari, divnih ljudi, emisija, projekata i čega sve ne desiće se od te ’96-te do danas, ali ništa neće i ne može prevazići taj trenutak spoznaje da sam “Kolega Ćatić” u živom prenosu fudbalske utakmice u kojoj još igra moj Željo.
Vreme sporta i razonode je davno prošlo vrijeme iako emisija još uvijek traje na radiju Beograd.
Ali više nije to – to. Ili ja nisam više isti.
Hamdo je u vječnim lovištima pod istom pločom kao i stari s kojim sam na par mjeseci prije nego će poć’, posljednji put Želju gledao protiv Newcastla na Koševu. Nema više izleta na Sastavcima ni na Kozijoj Ćupriji. Većini sportskih komentatora, ni dva interneta ne može pomoći da se barem malo primaknu onima koji su iz isječenih novinskih članaka, naljepljenim u tekama, radili prenose, bez greške. Sve je manje onih koji inspirišu i motivišu. Novoselki, Simićki, Bucala i Kontića.
A ni fudbal nam nije ni blizu onoga, makar iz ’96-te, da ne govorimo o onom prijeratnom. Više je žara, energije pa i suze kod najboljeg kapitena Želje kojeg pamtim, Bulend Buki Biščević, u izjavama za medije danas, kad je već odavno u zasluženoj penziji, nego kod kompletnog prvog tima sve skupa sa rezervnim igračima i stručnim štabom.
Sve je manje kapitena u pravom smislu te riječi u bilo kom segmentu društva.

Svedeni smo samo na razonodu.

facebookobjavi na fejsu
Twittertvitni na tviteru
Followprati me