Desilo se to neposredno prije nego ćemo zaglaviti u kućnim karantinima izazvanim pandemijom.
Otvorio sam oči i gledao u plafon zaprepašten onim što sam prvo pomislio. Ne sjećam se da sam bilo šta sanjao ali mi je bilo jasno da sam u jednoj rečenici sažeo svo iskustvo postdejtonskog života. Ali me je ipak misao zatekla.
Pogledao sam Lelicu koja je još uvijek spavala kraj mene. Dobro je, pomislio sam.
Zagalamila bi sigurno. Ne razmišljajući o tome da iako često zna dobro šta osjećam u nekom trenutku, što je rezultat našeg dvodecenijskog zajedničkog života, još uvijek ne zna čitati misli.
– „E nećeš mi bit’ ters ko tvoj dedo Hamdo!“
Nije Lelica imala priliku upoznati ga, ali iz priča s porodičnih okupljanja zna da se pojam tersluka veže upravo za njega.
Muhamed Ćatić – Hamdo. Majka mu je bila Fatima rođena Bećarević – Trampa. Kažu neke, još uvijek nepotvrđene, porodične priče da je iz današnje Trampine ulice, nazvane po njenoj familiji, odselila na Bjelave i napravila kuću u „pasijoj mahali“ u kojoj se budim već tridesetak godina. Otac, Nedžib Ćatić je misterija do danas. Legenda kaže da je došao iz Turske u Sarajevo kao kadija. A kako je otišao tamo, i gdje je završio nakon odlaska Turaka iz Sarajeva, i dalje je predmet istrage koja nikada neće biti završena jer gotovo da više nema nikoga ko bi mogao o tome dati pouzdane informacije.
Hamdo je bio limar u bolnici Koševo. Sarajevski ilegalac o čemu imam pouzdane podatke u njegovim rijetkim sačuvanim dokumentima. U svojim zabilješkama on službeno svjedoči da su određene osobe iz naše mahale bile na pravoj strani. 1943. biva provaljen, ali uspijeva da pobjegne od ustaša iskočivši kroz prozor i zajedno sa rođakom Galibom, kroz bašće zatrpane snijegom, probija se do šume i svojih drugova partizana. Teško je ranjen u borbama za oslobođenje Kaknja. Metak mu je dijagonalno prošao kroz cijelo tijelo, izašavši kroz testis, zbog čega su mislili da neće moći imati djece. Prema svjedočenju njegove polusestre, predrage tetka Dike: „Hamdo ti je jedno vrijeme bio upravnik Beledije (zatvor kod Vijećnice u kojem je pritvoren bio i Gavrlilo Princip), im’o ključe od svih praznih, uglavnom jevrejskih stanova po Sarajevu. Mogao je birat’ koji hoće. A on nije htio ni tad’ ni kasnije kad je trebao po nekoj redovnoj proceduri, dobiti stan. Imam ja svoje a ima onih kojima je potrebnije. Svi ga budalom zvali.“
Uvidjevši da se stvari u oslobođenom Sarajevu baš i ne odvijaju onako kako je on zamišljao a da nikada nikom nije rekao zašto, ostavio je sve funkcije i mogućnosti za napredovanje i vratio se biti limar u bolnici Koševo. U znak „zahvalnosti„ drugovi mu nisu izašli u susret kada je tražio da zamijeni svoju kuću za garsonjeru u zgradama preko puta bolnice Koševo kako bi njegova žena, a moja nana Munira, mogla lakše svaki drugi dan odlaziti na dijalizu. Ipak ostao je dosljedan svojim uvjerenjima. Razočarenje nije pokazivao. Jedini je imao hrabrosti, iako bi sad sigurno rekao da to nema veze sa hrabrošću već sa normalnošću, da ode po svog rođaka Ešrefa Čamparu kada je ovaj izlazio s robije kao „Mladi Musliman“ i da ga dovede kući. Svjedoči o tome Čampara u svojoj knjizi „Sjećanje na zatvorske dane“. Dosljedan je bio, ispijajući svoju dnevnu gibiru rakije, dok bi mi unuci, Adis, Armela, Mira i ja redovno dolazili Muniri na Bajrame. Samo bi bio „tiši“ poštujući valjda da je ipak to njen praznik. Kasnije ćemo saznati da je ona redovno i klanjala, iako je niko nikada nije vidio, izuzimajući to da smo je posljednji put našli na serdžadi s tespihom u ruci. Teško da on to nije znao. Kada su tražili da kupe grobna mjesta na Barama, jedini zahtjev je bio da, ako je ikako moguće, budu što bliže. Nakon što smo otišli da im pokažemo, stojeći na puteljku koji dijeli ateističko od islamskog dijela groblja, Munira je rekla: „Pa blizu smo Hamdo, možeš mi dolazit’ da gledamo Dinastiju zajedno.“
Ništa nije prokomentarisao. Kao što nikada nije komentarisao politiku, ne sjećam se da je pričao o ratu, da nam je nabacivao bilo kakvu vrstu dogme ili obaveze vjerovanja u bilo šta. Fascinirao nas je tražeći da mu hvatamo pčele, koje bi onda stavljao na krsta dopuštajući da ga ubodu. Navodno je to bio lijek protiv reume. Ogorčenje je čuvao za sebe utapajući ga sve češće u alkoholu. Sve češće i tiše. Posvećen svojoj maloj baštici u kojoj je metrom sadio luk, koji kad izraste ima savršen poredak, baš kao i svo ostalo povrće. Kulminacija će se desiti kada, nakon valjda neke bezazlene svađe s nanom, pobjegne od kuće. Tri dana smo ga tražili našavši ga u nekom konaku na čaršiji. Malo iza toga će otići zauvjek. Ostavio je uredno spremljenu umrlicu. Nekoliko iskrižanih prezimenima ožalošćenih, za koje je iz samo njemu znanih razloga našao za shodno da više tu ne pripadaju. Nekoliko godina kasnije za njim će i Munira. Nemam pojma gledaju li Dinastiju.
Tersluk?
Uvijek sam to više posmatrao kao dosljednost. Princip. Vrlinu.
Stari je umro mlad. U pedeset trećoj i nije stigao dobiti epitet tersa iako postoje neke sličnosti sa Hamdom. Vojno lice. Početkom rata ostaje zaglavljen u kasarni u Rajlovcu. Žena, maloljetna kćerka i sin u duplom obruču Dobrinje, bez hrane. Nikada ništa nije rekao o tome ali su mi neki ljudi pričali da je bio pomiren s likvidacijom, koristeći preostalo vrijeme da nešto oružja izbaci teritorijalnoj odbrani. Nekim čudom, zahvaljujući ekipi iz „Delminijuma“ na čelu s Marijom, uspijeva da pobjegne pa čak i da uđe u opkoljenu Dobrinju. Ne pristavši na promjenu uvjerenja ostaje dosljedan do kraja rata, dobivši čak i čin nadkapetana, nevješto krijući vjerske knjige, kada bi dolazio kući, koje su mu uredno poturali u namjeri da ga „prevedu“. A onda nakon završetka, iako mu se pružala prilika da ostane aktivan u oružanim snagama i napravi vojnu a možda i političku karijeru, naprasno prekida sve nikada ne rekavši zašto i zajedno sa prijateljima osniva odbojkaški klub Dobrinja. Radio je s djecom, radovao se i tugovao nakon pobjeda, išao na pecanje a onda jednog dana zauvjek otišao. Duboko kopanje. S Hamdom, pod istu ploču s petokrakom na Barama.
Tragove sličnih osobina pronalazim i u drugim dijelovima, rasprostranjene familije. Ali to je za neke druge, buduće priče. Ovu treba privesti kraju.
Da li sam ili ću tek biti „ters“, vjerovatno će pisati, ako ičim to budem zaslužio, oni koji me poznaju. No sve ono što nakon rata živimo u nakaradno sklepanoj dejtonskoj Bosni i Hercegovini, zahvaljujući perfidnoj međunarodnoj zajednici u udruženom zločinačkom poduhvatu sa beskrupuloznim likovima, koji su govna isplivala na površinu, je nešto što većina ljudi kao ni ova prekrasna zemlja ne zaslužuju. Vjerovao sam da se mora desiti nešto veliko da bi se trznuli. Da bi doživjeli katarzu, da bi se dozvali, došli pameti i uvidjeli da ovako dalje ne ide.
Priznajem, malo sam se i radovao pandemiji, pomislivši da je možda to to. Većeg od ovog nema.
Sva ta govna s učmale površine stare dvadeset i pet godina u posljednjih mjesec dana života u karantinu počela su da se množe i rastu do neslućenih veličina.
Odlučniji nego ikada prije, više nego sam to nesvjesno mislio za vrijeme rata, boreći se radio za period od rata do danas, znam da ću učiniti sve da preživim i ovo pandemijsko sranje.
Iz Inata. Iz revolta, dosljednosti ili tersluka, nazovite to kako hoćete.
Da odem. U neku pustahiju kraj mora. Da šutim. Luk sadim metrom na razmak od 5 cm. Da tugujem. Gledam u zvjezdano nebo umjesto plafona.
Sakupivši sve to u prvu misao nakon što sam otvorio oči.
„U ovoj državi više ne želim ni da umrem a kamoli da živim.“
april, 2020
Odgovori