Emocija kakva se rijetko dešava.
„Plimni val“ koji sam jednom sopstvenim očima gledao i nogama pregazio u Veneciji.
Neopisiv osjećaj za koji riječi tražim već desetak dana.
Suze, osjećaj sreće i neizdrživog bijesa.
U isto vrijeme.
Definišem se, lagano se izvlačeći iz jutarnje saobraćajne gužve.
Osjećaj izazvan snimkom pogledanim uz kafu, prije polaska na put. (https://www.facebook.com/YahooUK/videos/485969908718641/UzpfSTg5ODU4NTE2MzoxMDE2MzExMjkyNDU0NTE2NA/)
„Možda je do gužve“ – govorim naglas plitko dišući i pokušavajući da savladam knedlu u grlu pripisujući tjeskobu nabijenim automobilima u tri trake.
Prva, kreni, druga. Izbaci iz brzine. Stani. Prva, kreni, druga. Izbaci iz brzine. Stani.
Situacija se ne smiruje ni kada se četrdesetak minuta kasnije „dohvatim“ otvorenog puta okupanog suncem s predivnom scenografijom krajolika uokvirenih šoferšajbnom.
Otvaram prozor i pokušavam da dišem duboko. Hladan zrak mi mrzne lice i ruke na volanu, ali unutrašnjost još uvijek ne pokazuje znakove stabilizacije.
Grozničavo razmišljam u želji da se saberem prije no se potpuno oduzmem.
Je li to to? Jel’ to taj famozni, nikad definisani, ustanovljeni i dijagnosticirani …
Sjećam li se dobro, a sjećanje mi nije baš odlika, da je prošlo nekih desetak godina.
Prije toga još toliko, a prvi put u ljeto 1993. Sunčan i začuđujuće miran dan. Dobivši slobodan dan otišao sam obići ranjenog druga iz srednje škole. Oni koji znaju prilike, odlazak s Dobrinje na Kovače, bila je itakakva avantura tih godina.
No, kao i svaka mladost koja u svojim ranim dvadesetim ne pridaje značaj okolnostima, već bez puno pameti živi život punim plućima, i sami smo se ludo zabavili uz kafu od leće.
Kasnije ću zaboraviti taj događaj.
Podsjetiće me prijatelj nedavno kratkim video snimkom koji je snimio VHS kamerom, ne vjerujući da se ne mogu sjetiti da sam bio kod njega s djevojkom, da smo se smijali kao ludi.
Osjećaja se sjećam.
I to je jedino što pamtim. Da smo se držali za ruke, da smo silazili niz Kovače.
Sunce, mirisi svježe pečenog hljeba. I onda odjednom – PAF!!!
Suze, sreća, neizdrživ bjes.
Osjećaj bespomoćnosti. Nemoći da bilo šta promijenim, popravim. Tako sam o tome razmišljao. Ali nikada nisam uspio sebi objasniti zašto se to desi u trenutcima kada mi je lijepo, kada sam sretan, a ne dok čamim u blatnjavom rovu.
Možda je konačno vrijeme obratiti se odgovarajućem liječniku.
Farmaceutske usluge još uvijek ne koristim.
I baš u trenutku dok mi se prsti na volanu koče od zime vidim policajca koji, izlazeći par koraka u moju saobraćajnu traku, diže palicu pokazujući mi da se zaustavim.
Vozeći po automatizmu, raspravljajući sam sa sobom, nisam ni obratio pažnju na brzinu kojom vozim i ograničenje. Jebiga.
-Dobar dan. Znate li zašto sam vas zaustavio?
Šutim.
Ne znam šta bih mu odgovorio jer ne znam od čega da se branim, a sva moguća opravdanja koja se pričaju u ovakvim situacijama su netragom nestala.
Veliki osmjeh na licu policajca.
-Zaustavio sam vas da pitam kako ste. Pa jel’? K’o da se mora zaustavljat’ samo zbog saobraćajnih prekršaja.
-Šalite se? Jel’ ovo neka skrivena kamera? – pitam potpuno šokiran.
-Recimo da je u pitanju rutinska kontrola. Sretan put vam želim.
Prva, kreni, druga …
mart, 2020
Odgovori