Prvo me bilo stid.
Slušam čovjeka potpuno opčinjen svakom njegovom izgovorenom rečenicom. Ne govori ništa senzacionalno, ništa što i sam ne mislim ali hirurškom preciznošću slaže riječi u savršen poredak. Nepretenciozno, bez nadmenosti, bez primisli da izgovara nešto veliko, bitno. Jednostavan u svom postojanju i mišljenju. Iz kuhinje „najbolja supruga na svijetu“, ne znajući da gledam Stankovićevu emisiju na HRT 1 „Nedjeljom u 2“, dobacuje:
– Ko to tako lijepo priča, majke ti? Nisam ništa slično čula ima deset godina!
Josip Mlakić. Književnik. Intelektualac kakvi su nekad postojali a biće da još uvijek postoje, samo se vješto kriju. U prilogu i nama beskrajno draga, žena heroj, inspiracija i putokaz. Jasminka Drino-Kirlic.
– Je l’ moguće da mi nemamo, da nismo pročitali ni jednu njegovu knjigu?
– Gledali smo film po njegovom scenariju, „Živi i Mrtvi“ ali me sramota. Slušaj koliko toga je napisao, dobio čovjek nagrade. Strašno. Kako nam je mogao promaći.
U potpunoj tišini, slušamo intervju do kraja.
Narednih dana u nekoliko sarajevskih knjižara tražim njegove knjige. Na pomen njegovog imena, gledaju me malo čudno. Nisu čuli ali provjeriće. U kompjuteru nema ništa slično.
U knjižari na Stradunu u Dubrovniku, Mlakića ko u priči. Biramo knjigu „Skica u ledu“.
Iz tihog, umjerenog čovjeka, koji me je oduševio u televizijskom intervjuu, na stranicama knjige goropadno ispisana priča koja me „voza“ danima. Djelo koje mi ne da mira. Zbog kojeg, koliko god je moguće, odlažem obaveze i preslažem raspored. Ali koliko god želim stići do kraja knjige, istovremeno želim da je nekim čudom neprestano dopisuje.
„Skica u ledu roman je u kojem se isprepleću nevjerojatni matematički zadaci i okrutna ubojstva, ratni zločini i umjetničke slike, koji nepravdu života dovodi u sklad, a kaos u red kakav može stvoriti samo ljubav.“
Evo me sada sjedim u restoranu Motela u gradu koji sam zamislio i fiksirao kao mjesto radnje knjige. Mirza i ja već satima sjedimo čekajući jednog od ratnih veterana sa kojima snimamo dokumentarac. Posmatram likove koji ulaze u restoran. Po fizionomiji, građi, pokretima i izgledu dajem im „uloge“ u knjizi, bar onako kako sam ih ja zamislio. Darko, Jelena, Nijaz, Thomas, Boris, Jazija, Vesna, Poštar …
Nekoliko stolova od nas, lider jedne političke partije sa svojom „svitom“ na doručku. Ne čujem najbolje njihov razgovor, što zbog daljine što zbog njihovog razgovora „u po glasa“ kojeg tumačim kao razumljiv s obzirom da su opozicija.
Pokazaće se to tačnim kada nešto kasnije tik do nas, na ručak stigne lokalni funkcioner vladajuće partije sa svojim, vrlo glasnim, obožavateljima koji na sav glas govore o njemu u superlativima kao da nije prisutan.
Književni likovi koje zamišljam a koje je stvorio Mlakić osjećam bližim i ljudskijim makar u pitanju bili serijske ubice, ratni zločinci za koje nemam opravdanje. Njihova nedjela imaju uzrok, istoriju bolesti, traume iz djetinjstva, splet okolnosti, rat … Fikcija.
Ovi koji mi sjede pred nosom i njima slični, koje osjećam kao teret na vratu i leđima već skoro tri decenije, nemaju ništa od toga. Nemam ih čime opravdati. Čista pohlepa i ljudska bijeda…Stvarnost.
Likovi bez karaktera.
Zadnje me opet bilo stid.
februar, 2020
Odgovori