Kada sam 1997 godine pisao ovu priču, mislio sam da je simpatično zabilježiti nešto što će biti prošlost. Nešto što ću jednom svom djetetu izvući iz arhive i smirujući njegov gromoglasni smijeh, objašnjavati da su vremena bila drugačija, da jeste sve bilo nazadnije i da njegovi roditelji nikada nisu bili dio te priče a da je njegova mama „zmaj ognjeni“ u svakom smislu i da mora da razumije kontekst vremena i prostora. Zamišljao sam ga kako plače od smijeha i grcajući govori:
– „Moram ovu naučnu fantastiku još jednom da pročitam“.
OSMOMARTOVSKA
Sedam je sati izjutra, ali je ona već odavno na nogama.
Ispijajući svoju prvu jutarnju kafu, zadovoljno je posmatrala stan, koji je nakon dva dana intezivnog spremanja konačno zasjao onako kako je to ona željela. Ipak, danas je njen praznik i red je da ovaj dan provede ne radeći ništa. Praznično odjevena i našminkana uživala je u idili.
U stvarnost je vrati sin, koji je u prolazu između dva zalogaja ovlaš poljubi i upita :
– ” Jel to ti ideš doktoru danas ?” – ne sačekavši odgovor izjuri iz kuće.
“Jadno dijete, nema vremena ni da čestito doručkuje.” – razmišljala je pristavljajući džezvu za kafu u iščekivanju buđenja “Njegovog Veličanstva”.
Napokon i on ustaje.
U prolazu ka kupatilu, ugleda svoju suprugu dotjeranu s pomalo zamišljenim izrazom lica.
– ” Da mi nije rođendan danas ?” – pitao je svoj odraz u ogledalu cijedeći pastu za zube na četkicu. Zaključi da između dva rođendana mora proći najmanje godinu dana, a da je od njegovog posljednjeg prošlo tek dva mjeseca. Bezbrižno je nastavio sa jutarnjom toaletom pjevušeći kao što je to uvijek činio prilikom brijanja. Svježe obrijan, namirisan i još uvijek u pidžami zbunjen sjede za sto koji mu je tog jutra ličio na stolove koje je viđao u američkim sapunskim serijama. Crv sumnje postao je nemiran.
Sve ovo podsjećalo ga je na…
Gotovo panično baci pogled na kalendar što je stajao obješen na suprotnom zidu.
U crvenom plastičnom okviru stajao je broj osam, zaokrugljen i debeo. Sa zebnjom podiže pogled dva reda više i sve njegove nade bjehu potopljene zajedno kašikicom šećera u kafi. OSMI MART.
– ” Dobro jutro draga, sretan ti praznik najdraža moja.” – zacvrkuta on ljubeći je a onda sasvim neobavezno ispriča priču o kašnjenju plate, stečajnom postupku u firmi , o milionima gladnih u svijetu. Ono što je uslijedilo dalo se očekivati.
– ” A šta ja da obučem ?”
Ona donese već spremljeno ispeglano odijelo, čistu košulju, odgovarajuću kravatu i pristupi četkanju cipela “Njegovog Veličanstva”. Na polasku, poljubivši je prozbori umilnim glasom:
– “Mogli bi smo negdje izaći večeras, dolazim ranije budi spremna.”
– “Da dragi.” – odgovori mu i osjeti val zadovoljstva, baš kao i kada je prvi put pozvao da izađu. Isprativši ga pristupi raspremanju stola od posuđa i pranju istog.
” Bez obzira na sve, trebalo bi spremiti svečani ručak i nešto slatko, kakav kolač, … ne bolje tortu…”
Ne završivši misao već je bila na putu ka pijaci. Tog jutra pijaca je vrvila od lijepih i dotjeranih zena.
Kupivši sve potrebne namirnice počasti sebe skromnim buketom cvijeća.
Po dolasku kući, bacila se na spremanje prazničnog ručka i torte. U tu svrhu presvukla se u kućnu haljinu. S pjesmom na usnama, gotovo ne osjetivši provela je četiri sata u kuhanju. Onda je raspremila sto. Svečani stolnjak, dupli tanjiri, srebrni escajg, kristalne čaše i cvijeće.
Nanovo se istuširala, našminkala, popravila frizuru i čekala.
Iz sna je trgnu zvuk telefona. Sin joj javlja da će te večeri spavati kod prijatelja.
-” U redu sine.” – Spuštajući slušalicu licem joj preleti zagonetni osmjeh.
Od tog trenutka su prošla jos dva sata koja je provela gledajući televizijski program, namijenjen ženama u okviru kojeg se prenosila neobično važna fudbalska utakmica KUP-a UEFA.
Pred kraj prvog poluvremena u kuću je doslovno upao on.
S kravatom oko glave, razdrljene košulje i izgužvanog odijela.
– ” U firmi je bila mala zakuska, izvini sto kasnim, jesi li ti spremna ?”
– “Gotova sam za pet minuta.” – reče s tugom gledajući ručak koji se već odavno ohladio.
“Dovraga i ručak, provod tek počinje.” – promrmlja ulazeći u kupatilo da finalizira šminku.
U tom momentu se začu neko nejasno krkljanje iz pravca dnevne sobe.
Uplašena požuri ali sluteći o čemu se radi usput ponese i deku. Bila je u pravu.
“Njegovo Veličanstvo” je sve skupa u odijelu, sa cipelama na nogama bio izvrnut preko trosjeda. Zabačene glave i razjapljenih usta glasno je hrkao.
U hladnoj supi primjetila je zgužvanu ružu. Opale latice su se jos uvijek održavale na površini. Nanovo se presvukla u kućnu haljinu i sjela.
Na TV ekranu se gomila muškaraca u bijelim dresovima valjala jedan preko drugog ljubeći se.
Večeras. Dvadeset i četiri godine kasnije, drage moje možete pogledati Chelsea – Everton i West Ham – Leeds, tješeći se da je vrijeme pandemije i restriktivnih mjera u svakom smislu.
I ne brinite, niti jedan medij vam neće pokvariti taj užitak emitujući https://hbogo.hr/filmovi/vaginini-monolozi.
Odgovori