Muharem Meco bio je Lelicin dedo a ja mu onda, kao njen muž (guglao sam) dođem zet. Na žalost, kako to obično biva u našim krajevima, porijekla, identitete, običaje, klubove i partije za koje navijamo uzimamo zdravo za gotovo i bez mnogo razmišljanja, naslijeđujemo bez mnogo pitanja.
Nikada se zapitavši šta je od svega toga zapravo naš izbor. Ne propitujemo, ne istražujemo, ne postavljamo pitanja a zarad “naslijeđenih stvari” u stanju smo da vodimo ratove, da oduzimamo i upropaštavamo živote, bilo da je u pitanju državni teritorij ili međa na zarasloj njivi.
Kad prevalimo “najduži metar na svijetu” onaj od guzice do glave, obično već bude kasno.
Tako i ja ne stigoh, prije nego će Muharem na onaj svijet, istražiti porijeklo za rođenog Sarajliju, neobičnog prezimena. Mama Sada, iliti punica kako je nikada nisam zvao ni sama za svog života nije se pretjerano zanimala za sopstveno prezime a samim tim ni njena kćerka.
Muharem je rođen 1912 godine u Sarajevu u današnjoj ulici Safvet Beg Bašagića, za našeg pamćenja a ničim smisleno bivšoj Miloša Obilića. Tu je živio i tu je, preko Faletića, “preselio”, kažu na onaj bolji, drugi svijet. Imao sam priliku, nekih desetak godina, obnašajući “dužnost” zeta, povremeno biti u njegovom društvu, uglavnom razgovarajući o njegovom zdravlju, političkoj situaciji i aktuelnim rezultatima FK Željezničar, čiji smo navijači.
U periodu dok je još bio sposoban i pokretan, prije no će, kako se to u narodu kaže, pasti na postelju, redovno bi odlazio do obližnje, starinske berbernice na brijanje. Tu i tamo, još bi obavio kakvog posla po avliji i oko kuće, uglavnom oko stolarije, što je i bilo njegovo zanimanje.
Posljednjih godina mi dedo Muharem često padne na pamet, uglavnom kad razmišljam o sebi, promjenama koje doživljavam ali i kad posmatram svijet oko sebe i njegove turbulentne metamorfoze. Što bi rekli u medijima društveno – politička dešavanja.
Tranzicije, evroatlanske integracije, stabilizacije i pridruživanja kao i ostale pizdarije koje su nam postale dio svakodnevnog riječnika, čak i uz kafu.
Slušajući prvenstveno sebe, pa krugove u kojim se krećem, medije i svekoliku javnost ma šta to podrazumijevalo, skontam u neka doba da preživljavajući naše postdejtonske svakodnevnice smo se malo pogubili i prestali biti svjesni samih sebe i onoga što zapravo jesmo, odnosno nismo. Upravo onako kako se on “pogubio” nesvjestan svojih godina i stanja.
Prva takva situacija, kojom sam se čudom čudio bila je ona kad sam ga trebao odvesti doktoru. Muku smo mučili da izvedemo manevar sjedanja u auto na suvazačevo mjesto. Dva metra velik čovjek, sa ogromnim otečenim nogama, koje jedva da je mogao pokretati. Stajali smo zagrljeni. Onda sam ga pokušavao okrenuti i nasloniti leđima na vrata pa spustiti na sjedište, kako bih mu jednu po jednu nogu ubacio u auto.
Nakon desetominutne patnje, konačno smo se smjestili i krenuli a devedestogodišnji dedo mi zabrinuto reče: “Ne znam šta mi je ovo s nogama”.
Isprva mi je bilo smiješno ali kako je on nastavio da šuti, shvatio sam da misli sasvim ozbiljno i da u šutnji koja je uslijedila ozbiljno promišlja o tome – šta bi se to sad odjednom moglo desiti pa mu više noge nisu u za njega očekivanoj funkciji.
Nekoliko godina kasnije, a dvije nakon što više nije izlazio iz svoje sobe, nepokretan i nemoćan ali vrlo bistrog uma, desiće se druga situacija. Mama Sada koja je brinula o svom ocu, stanovala je sprat ispod njega u staroj bosanskoj kući, zamolila me je da probam da pričvrstim baglamu na vratima koja se olabavila.
U avlijskoj šupi, nekadašnjoj radnoj magazi dede Muharema, pokušao sam da nađem neki adekvatan alat. Bilo je tu svega i svačega pa sam se na trenutak osjetio poput djeteta koje bi se moglo zaigrati u istraživanju prastarih, već zaboravljenih alatki, ispunjavajući jednu od svojih želja, da se jednom, nekada, kada za to bude vremena, onako amaterski, za svoju dušu bavim stolarijom.
No nepotreban poriv, da ispunim svoju misiju odgovornog i sposobnog zeta bio je jači. Nepotreban jer nije bilo niti jednog razloga da to činim, jer me je mama Sada voljela bez bilo kakvih dokazivanja. Valjda se zato nikada nismo ni zvali ni pronalazili u mitovima o punicama i zetovima.
Uzevši prašnjavi šrafciger i čekić, pronašavši neki komad željeza i par komadića drveta, kojim sam imao namjeru učvrstiti i pojačati mjesto u štoku na kojem ću ponovno pričvrstiti baglamu, krenuo sam iz magaze kroz avliju. Na otvorenom prozoru na spratu, dočekala me je dedina glava, koji onako visok nije imao potrebe da se pridiže iz kreveta, dovoljno je bilo tek da se ispravi.
“Šta to ti radiš?” – pitao me je.
“Mami se dole olabavila baglama na ulaznim vratima, pa hoću da probam to da učvrstim.” – odgovorih.
“Nećeš ti to znat’, ostavi, siću ja popodne pa ću joj to napravit’.”
Za trenutak sam zastao, na pamet mi je pala situacija vožnje u bolnicu i njegovo promišljanje. Pa ako se tada i pitao zašto nije u stanju kakvom je očekivao, kako mu sad nije jasno da već dvije godine leži u krevetu i da nije izašao iz kuće.
Posao oko učvršćivanja baglame sam nekako završio ali još dugo sam razmišljao o tome kako čovjek koji i u svojoj devedesetšestoj godini, bez većih problema prati sva aktuelna dešavanja, pa čak me i iznenadi kad pomene nekog igrača Želje za kojeg ja nisam ni čuo a koji je došao u klub u polusezoni, može biti nesvjestan sopstvenog stanja u kojem se nalazi.
Sjetiću se ovog trenutka, nakon izvjesnog vremena, kada su me momci od svojih dvadesetak godina a koji su bili kod mene na praksi, izmolili da odem s njima na mali fudbal. Fizički potpuno neaktivan i potpuno svjestan da im ne mogu parirati, trudio sam se koliko sam u tom trenutku mogao, oslanjajući se uglavnom na iskustvo nekadašnje “fuce” koju smo u mladosti redovno igrali.
Nakon završenog termina, jedan od njih mi je prišao i rekao.
“Zoka, vidi se da si nekad dobro igrao fudbal. Imaš sve pokrete”.
U prvom momentu sam pomislio da me zajebava ali sam onda shvatio da je ozbiljan.
“Muharem”- promrljah.
I evo me sada, desetak godina kasnije, savršeno svjestan svega, sve češće uočavajući “dedine simptome” sopstvene nesvjesti. Milion situacija u kojim precjenjujem sopstvenu snagu, stanje i mogućnosti.
Utjeha mi nije ni svijet u kojem živim ni zemlja kojom hodim a koji imaju istu dijagnozu.
Potpunu nesvjest u kojoj se sve živo raspada i cijepa po šavovima ali i dalje se ponaša kao da je sve normalno i prirodno.
Razlika je samo u tome što ova privatna nesvijest ne nanosi štetu nikom do meni samom, dok ova društvena razara svaku poru ove divne, napaćene zemlje i njenih ljudi.
Kao u nekoj lošoj predstavi u kojoj je podjela izvršena po simpatiji a ne po karakterima, igramo do zla boga loše napisan tekst, uživljeni u svoje uloge, neprirodno izgovarajući replike političara, intelektualaca, akademske zajednice, medija, civilnog društva …
I sve se slabije prepoznaju “pokreti” po kojima bi se vidjelo da smo nekad bili civilizirano društvo, čak se i ne pitajući “što nas ovo bole noge” i ne pomišljajući da ćemo “sić’ popodne da to napravimo kako treba”.
Odgovori