Zimu sve teže podnosim. Nešto na godine nešto na nedijgnosticiran PTSP. Odbijam al’ ne pomaže. Politička i ine situacije kojih sam i ne želeći, sudionik i svjedok ne idu mi u prilog. Teret. Okraća dan i čim se smrkne nemam volje ni želje za bilo čim. Posao stoji, programi se vrte sami od sebe, svira radio. Onda čitam.
„Natovarim“ se i ne razmišljajući sa četiri dobro „teška“ frajera Adnan Hamidović Frenky – „Koraci“, Fedja Stukan „Blank“, Dragan Bursać – „PTSP Spomenar“ , Damir Ovčina „Kad sam bio Hodža“. Svako na svoj način. Sad i njihov teret.
Odlažem mjesecima da pogledam „Scream for Me Sarajevo“. Zvao Jasenko Pasic na projekcije, Čuhara slao poruke, izbjegavao. I onako sam za taj koncert saznao kada je sve prošlo. I svirka i rat. Dobrinja. „Pametnom i išaret dosta“.
I onda u hotelskoj sobi, pod groznicom i stomačnim tegobama.
Paracetamol. Balkon. Cigara. Magla i smog. Mrak. Zima. Flash. Aerodromsko naselje 1993. Proliv.
„Biće da si se nahladio“ – kaže mi komšija nekoliko dana kasnije kada se sretnemo u mahali. Pita šta mislim o o najavljenoj smjeni kantonalne Vlade. Lažem da ne pratim. Da imam svog posla. Da se ne opterećujem. A teret.
Preslažem. Kombinujem. Tražim razloge i smisao. Bilo kakav znak. Možda fakat ima nešto više. Nešto do čega mi ne dobacujemo. A opet, kako ? S kim ? Za mjesec, najviše dva će se posvađati. Sve će stati a isisaće iz nas i ovo malo što imamo. Dvadeset godina isti likovi na sceni i priča je ista. Nema je.
U međuvremenu poziv savjetnika člana predsjedništva, novinaru, „da eto neke stvari nisu u redu i nisu fer“. „Na grani ne ostaju otisci“ riječi policijskog inspektora, kantonalnom zastupniku kome je neko razbio staklo na autu. „Njemu je trebalo glavu rascopati …“ riječi s imenom i prezimenom. Brutalno premlaćivanje migranta zbog ukradene čokoladice …
Tjeskoba me. Gdje sam krenuo? Pozdravih li se s komšijom? Kući ? U grad ? Gdje …
Ulica Tijesna. Znak.
„ A đećemo sad ? „
decembar, 2019
Odgovori