Dan je bio iscrpljujući. Cijela je sedmica takva. Petak. Kao pravi srednjovječni par, veče provodimo kod kuće. Pod dekicama. Svako na svom dvosjedu. Ona gleda neki film, ja na laptopu završavam dogovore za sutrašnja snimanja. Radna subota. Vidim odlične se tekme igraju večeras.
Ne volim kada se u istim terminima dešavaju potencijalno zanimljive utakmice. Posebno ne, kada se Lelica zagleda u kakav film ili seriju. Srećom postoji opcija gledanje TV-a na laptopu. Odaberem Euroligu, povremeno prebacujući na drugi kanal, gdje se igra fudbal. Onda uslijedi nježnost i razumijevanje koje mogu razumijeti samo oni sa 25 + godina zajedničkog života. Ona neofirno prebaci na tekmu koju upravo gledam. Razmjenimo pogled pun ljubavi a ja na laptopu ostavim fudbal, a paralelno na TV-u gledam košarku. Razmišljam o tom razumijevanju i njegovom značaju. O tome koliko ga nedostaje u „stvarnom svijetu“ kako je sve ono što je van naše kuće zvao naš sin, čija porukica u tom trenutku stiže. „Kod nas u Brnu kiša“. Tok misli nastavlja u pravcu, nagovaranja svega aktuelnim politikama, koje su nas doveli u situaciju da nam djeca bivaju sretna negdje drugo. Sami smo krivi, mislim se. Kad dozvoljavamo polusvijetu da nam kroji sudbinu. Kad su nam pobrkali algoritme i u pomenutom „stvarnom svijetu“. Baš kao i u ovom digitalnom. Posljednja dva dana, dobio sam tri puta više lajkova za sliku mačke, od teksta koji ima ambiciju da bude ozbiljan, upozoravajući i edukativan a koji govori o seksualnom nasilju nad djevojčicama. I dok se Lelica „raspravlja“ sa umjetnom inteligencijom, provjeravajući je koliko je zapravo pouzdana i koliko se može u svom poslu pouzdati u nju, Francuska pobjedi nepropoznatljivu Holandiju 4:0 a Partizan u Euroligi dobije Olimpijakos.
Zaspim pred TV-om. Sanjam neki nepoznat prostor. Neke nepoznate ljude sa kojima se svađam i ubjeđujem, da stvari moraju da se mijenjaju. Da ne možemo više ovako. Da kriminal nije i ne može biti opcija koja će nam donijeti bio šta dobro. Odjebavaju me. Dolazi čak i do fizičkog sukoba. Odjednom čuje se policijska sirena. Kažem im da evo sad policije i da će ih sad sve pohapsiti. Smiju mi se, kažu da dolazi da odvede mene a ne njih. Popizdim i kažem im. „Ma jebite se vi svi, odoh ja kod moje Lelice.“
Vratim se iz sna. Lelica me jedva dočeka, vrišteći od smijeha. „Kaže mi umjetna inteligencija da sam ja poznata glumica sa brojnim ulogama u teatru i filmovima a da si ti moj muž, bivši golman FK Sarajeva.“ Umjetna inteligencija nam kroji živote, simbolički i doslovno. Svijet je otišao u neku stvar a ja a u naš krevet u spavaćoj sobi.
Odgovori