Sjetim se neki dan da bi bilo dobro da zamijenim gume na Peeži. Morao sam prošle zime „zaplakati“ kad mi je majstor rekao da moram uzeti nove zimske jer su stare odslužile svoje. Sezonu prije morao sam uzeti i dvije nove ljetne. U skladu sa situacijom s poslovima kojih je sve manje i novonastalim politikama ovdašnjih vlasti „ekonomija anarhije“ valja ih čuvati bar još dvije godine. Kraj je aprila i dok se vozim ka servisu, razmišljam da ne bi trebalo biti gužve. Svi su to već sigurno obavili jer je većina za razliku od mene pedantna i revnosna u svojim ponosnim vozačkim karijerama.
Ja sam dunster kako bi to znao moj stari reći, silno razočaran mojom nezainteresovanošću za rad motora sa sve pripadajućim dijelovima automobila. Prije nekih petnaestak godina sigurno se prevrnuo u grobu, kada sam mrtav hladan došao da stavim zimske gume, uredno čekajući satima u redu. Onda je majstor pogledao gume u otvorenom gepeku i zatvorio ga.
– „Eto ga, završili smo“
Ne shvativši šalu, kako sam pomislio gledao sam ga u čudu. A onda mi je on sa širokim osmijehom rekao da sam cijelo ljeto vozio na zimskim gumama, koje su još dobre a da su to u gepeku ljetne koje su također u dobrom stanju, pa da se eto vidimo na proljeće. Ako se sjetim.
Nakon toga sam prešao u drugi servis koji nudi čuvanja guma, računajući da će me to što plaćam tu uslugu natjerati da budem pažljiviji. I od tada sam redovan. U redu.
Ovoga jutra bio sam četvrti. Samo tri automobila ispred mene činila su me zadovoljnim. Procjena je bila dobra i po mojoj računici ne bi trebalo da se zadržim više od sat vremena. Zadovoljno sam izvadio knjigu iz torbe i nastavio čitati od dijela gdje sam stao na prethodnom čekanju. „Knjiga o jugu“ Jurice Pavičića već izvjesno vrijeme je ona koju nosam sa sobom. Zbirka kratkih eseja koji nam na jedinstven način pričaju priče o Dalmaciji, „nostalgična i introspektivna zbirka eseja koja kroz prizmu osobnih sjećanja, povijesti i društvenih promjena istražuje identitet Dalmacije i Mediterana.“ Jedna od onih koju rado čitate ali osjećate žal što se više bližite kraju, pa je „štedite i razgađate“ ne bi li vam što duže trajala.
U međuvremenu se red pomjeri za jedno vozilo. Začitan i unesen u ono što Pavičić piše, ne obraćam pažnju na protok vremena. Obavim usput i telefonski poziv, odgovorim na nekoliko pristiglih mailova, pročitam još jedan esej. Onda poželim da popijem kafu. Izađem iz auta i shvatim da je prošlo više od sat vremena a da su ispred mene još uvijek dva auta. Začudim se malo jer znam da u servisu radi uigrana ekipa vrsnih majstora čiji sam svaki savjet i preporuku usvajao svih ovih godina i nikada me nisu iznevjerili. Uđem u radionicu, gdje se i nalazi kafe aparat i presretne me jedan od majstora.
– „Otkud ti s te strane?“
– „A s koje bi trebao biti?“ – pitam iznenađeno.
– „Nemoj mi reći da nisi dobio SMS s linkom na kojem si trebao da rezervišeš termin da ne bi čekao? Pa ti si naš dugogodišnji klijent i nema šanse da ti nisu poslali poruku.“
Sjetim se da jeste, nekad negdje na nekom putu fakat stigao SMS da sam ga letimično pogledao i ne pročitanog, biće odmah i zaboravio.
– „Nema veze“- kažem. „Kakva je procedura?“
– „S te strane čekaju ovi bez termina a s druge su ovi s terminima. Dvije dizalice su za njih a ova jedna je za vas. Fakat si smiješan što nisi rezervisao.“
U tom trenutku dolazi do malog komešanja na samom ulazu u radionicu. Ovi moji bez termina počinju da sumnjaju u poredak i prigovaraju a istovremenu pojavljuju se oni s druge strane žaleći se da je već dobrano prošlo vrijeme njihovih zakazanih termina. Rasprava je žučna ali pristojna jer svi jasno vide da se radi predano i bez pauze. Jedan od majstora donosi papir sa spiskom rezervacija te se ispostavlja da su se rezervacije mogle napraviti samo putem web stranice servisa iako neki tvrde da su termin dobili telefonskim putem. Upućuju ih u direkciju s druge strane zgrade. Rasprava i negodovanje se nastavlja, pominje se gubitak vremena, obaveze, neprofesionalnost i žrtva koju podnose zbog nefunkcionalnosti sistema.
Ja prilazim kafe aparatu na kojem kao iz potpuno druge priče i ambijenta stoji naslonjen čovjek srednjih godina koji nezainteresovano za sve što se dešava oko njega gleda u svoj mobitel i vrlo glasno zviždi melodiju „Nas dva brata oba ratujemo, ne plač’ majko ako poginemo“.
Smijući se napravim kafu i vratim u auto. Otvorim knjigu i „kad ono hoće nešto bit’. Naredni esej kojeg čitam je onaj u kojem Pavičić piše o njegovom posjetu Sutjesci gdje je od sedam hiljada izginulih u vrijeme te velike bitke, gotovo polovina bila dalmatinaca. Govori o sramnom odnosu spram te žrtve, istom takvom odnosu prema grandioznim spomenicima Jugoslavije i onome što nam oni predstavljaju danas i paraleli s današnjim vremenima i spomeničkoj i kulturi uopšte.
Povlačim i ja paralele razmišljajući kako nas je većina, zahvaljujući nepročitanom stala na „pogrešnu stranu„onoga što živimo danas pa nam ne preostaje ništa drugo nego da čekamo svoj red.
Odgovori