Udruženje za kulturnu i medijsku dekontaminaciju u saradnji sa UNICEF-om i uz tehničku podršku Studentskog eFM radija, u periodu od juna do septembra obišlo je jedanaest poplavljenih gradova i družilo se sa djecom, prikazujući im posebno producirane, edukativne crtane filmove te istovremeno radeći sa njima video radionice na kojima su mališani snimali svoje dokumentarne reportaže i jednominutne filmove. Upoznajte klince i klinceze iz Zavidovića.
Adisu Mahovac, predsjednicu Udruženja roditelja djece s poteškoćama u razvoju Mala Sirena, upoznao sam na seminaru. Ostao sam fasciniran njenom ličnom ispoviješću o borbi sa institucijama, državom, okolinom i drugim roditeljima sa sličnim problemima. Borba za njeno dijete – vrlo jednostavno. Možda je institucijama ono tek jedno u nizu ali je njoj ono prvo.
– Djeca, kao djeca, brzo sve upijaju, isto tako brzo i zaboravljaju. Ja lično znam na primjeru svog sina i ostale djece da imaju dosta strahova nakon poplava. Ali su vama danas na radionici govorili da ih nije bilo strah, ali, plaše se sami spavati i još dosta trauma im je ostalo ali bih ja voljela da ostane priča o tome da ih nije bilo strah.
Najaktivnija djevojčica nas oduševljava na prvu. Odmah smo joj dali nadimak. Palčica. Objašnjava nam da su sve bile kapljice velike i da su padale odozgo i sve nam poplavile. Dječak u kolicima nas pita kojim smo autima došli. Pokazujemo na parkirane automobile. Dječak nam objašnjava koji su motori, koliko konjskih snaga upućujući nas na kojim benzinskim pumpama u okolini ne treba točiti gorivo jer miješaju ga s vodom, a onda motor ne radi kako treba.
Iskustvo koje stičemo putujući i radeći s klincima je ogromno. Emotivno smo rastrojeni. Miješaju se osjećaji sreće i zadovoljstva sa bezizlaznošću, očajem i svjesnošću da smo nemoćni. Odlazimo s osjećajem krivice da se vraćamo u tople i sigurne domove. Da oni ostaju.
Pričamo, prepričavamo, savjetujemo se, ne prepuštamo ništa slučaju ili bar mislimo tako.
Prof. dr. Jasna Bajraktarević:
Deca inače lakše i brže podnose stvari koje su im se desile ukoliko im se kontinuirano pruži mogućnost da iz toga izađu. Mnogo je dece bilo zaista ponosno onim što su mogli da učine za nekog drugog čoveka u tim situacijama. Osetili su se dobro, rekli su “ja vredim, ja sam pomogao nekome”, probudilo je to emociju. Najbitnija je stvar čvrst stav roditelja. Da ih se nauči da je plač zdrav a ne kritika za slabost. Potom sledi faza u kojoj deca imaju potrebe da budu jači od nas. To im treba dozvoliti.
Odgovori