Posljedica rata s kojom sam se pomirio jesu rupe u sjećanju. Fascinirano slušam kada mi prepričavaju događaje iz prošlosti u kojima sam navodno bio sudionik i ne mogu da vjerujem da se baš ničega ne sjećam. Zbirom godina, valjda, rupe se šire svakodnevnom zaboravnošću. Desi se da ustanem, krenem i u istom trenu ne znam gdje sam pošao ni zašto. Iako svijest ne pamti, tijelo pamti — povremeno se u meni javi poznat osjećaj ili miris kojeg se sjetim, ali mu ne znam porijeklo.

Upravo jedan takav osjećaj nosim u sebi ovih dana, dok se vozim tramvajem ili autobusom i čitam prepisku Miljenka Jergovića i Semezdina Mehmedinovića u knjizi  “Transatlantic mail”. Svako čitanje Semezdina vrati taj osjećaj koji ne umijem definisati, ali ga pamtim iz tinejdžerskog doba, kada se u Sarajevu dešavalo toliko toga u kulturnim krugovima, a gdje ja nisam mogao biti. Bio sam svjestan svega, znao cijelu galeriju likova od kojih se imalo šta čuti, ali bio sam premlad. To o čemu I kako Semezdin piše, vraća mi osjećaj bezbrižne mladosti i čežnje za bržim odrastanjem, ne bi li i sam postao dio toga. A to se nikada neće desiti jer uslijedio je rat.

Razmišljam o tome dok hodam mračnom ulicom prema Podhrastovima, inspirisan pročitanim u autobusu. Četrnaestka ima pauzu u 18 sati, pa hvatam onaj za Breku II, noseći sa sobom probuđeni osjećaj, u nadi da će u tom mraku zasijati kakav fleš iz tog doba. I fakat zasvijetli.

Na kraju ulice, gdje trebam skrenuti nizbrdo prema kući, bljesnu svjetla naše mahalske apoteke i sjetim se da već danima zaboravljam kupiti Aspirin protect, dio moje svakodnevne terapije. Moj ulazak najavi malo zvono koje visi nad vratima. Ispred mene, u redu, dvije gospođe — ispostaviće se, s velikim potraživanjima. Desetak minuta kasnije, kada dođem na red, zagledam se u apotekarku nakon što mi se ljubazno obrati — i ne mogu da se sjetim šta sam trebao.

Iznad moje glave, lijevo na zidu, ispisan citat Ernesta Hemingwaya:

„Za sreću su potrebni samo dobro zdravlje i slabo pamćenje.“

Nasmijem se i kažem:

„Nema veze. Doći ću drugi put. Kad se sjetim.“