Udruženje za kulturnu i medijsku dekontaminaciju u saradnji sa UNICEF-om i uz tehničku podršku Studentskog eFM radija, u periodu od juna do septembra obišlo je jedanaest poplavljenih gradova i družilo se sa djecom, prikazujući im posebno producirane, edukativne crtane filmove te istovremeno radeći sa njima video radionice na kojima su mališani snimali svoje dokumentarne reportaže i jednominutne filmove. Školegijum u nastavcima donosi ove priče i dječije filmove.
Šutimo dok se vozimo. Svako u svojim mislima s istom scenografijom pred očima. Poplavljena područja, netom nakon što se voda povukla. Vraćamo se iz Požege u Hrvatskoj, gdje smo osvojili UNICA nagradu za pomirenje među narodima, za jednominutni film „Namjera“. Film govori o načinu na koji djeca jednostavno promišljaju svijet oko sebe. Većina pak misli da je film ustvari priča o ratu, a ona to nije. Većina koja bi vidjela kadrove koje mi upravo gledamo rekli bi da da nema preživjelih i da je u pitanju apokalipsa, a ona to nije. Preživjeli pokušavaju da poprave što se popraviti ne da. Nema države, nema institucija, ne vide se ni obrisi. Mimoilazimo se tek sa jednim kamionom oružanih snaga. Policajac sa maskom na licu.
Izbačene, uništene stvari koje su do juče bile nečiji dom sada su gomila smeća.
Smrad vlage i memle se uvlači u auto kroz zatvorene prozore.
Šutimo. Razmišljamo o djeci. Ne vidimo ih.
Gdje su? Šta rade? Da li ih je strah? Imaju li to kome reći? Misli li iko na njih? Imamo li namjeru?
– A da uradimo edukativne crtiće? Da budu zabavni, a istovremeno da govore šta da se radi u ovakvim situacijama. Da budu kratki tako da se mogu gledati i na mobitelu.
– Ko zna da animira?
– Naučićemo.
Nakon katastrofalnih poplava u BiH u maju 2014. godine, uvidjevši da su svi zaboravili na djecu, Udruženje za kulturnu i medijsku dekontaminaciju te UNICEF u saradnji sa Studentskim eFM radijem iz Sarajeva, u sklopu radionica Ad Hoc aktivizam i Gerila kino, obišlo je ustanove predškolskog i školskog odgoja i sa djecom su održali video radionice.
Željezno Polje
– Juče je isto padala kiša, govori nam šestogodišnji dječak.
– Da li te je bilo strah?
– Nije, strašna je padala prekjuče.
Pred nama je brdo. Potok probija desnu stranu; na sve strane iščupana, prepolovljena, stabla.
– Ovdje je bilo školsko igralište i tu je udario bazen. Eno dole je prečka.
Bazen? Prečka? Pokušavam da geografski povežem pojmove sa eventualnim značenjem. Lokalizmi?
– A igralište vam je bilo zemljano?
– Ma ne, betonsko, pravo, s pravim golovima. Vidiš tamo viri iz zemlje reflektor, mogli smo i noću igrati fuce.
Postiđen sam svojom tek otkrivenom gradskom predrasudom. Klinci snimaju, intervjuišu, pričaju jedni drugima o poplavama i klizištima. Naizmjenično su novinari, snimatelji i intervjuisani.
– Eto te stojiš na prečki, vidiš viri joj vrh na kojem stojiš.
Prečka od gola. Jedan od njihovih nastavnika mi objašnjava da je na tom golu branio dvadeset godina.
Vozimo se zaobilaznim, tek probijenim, nečim što simbolizira put. Iznad nas doslovno vise kuće, ispod nas je provalija. Na nekom petom kilometru srećemo nekoliko klinaca.
– Ma gdje ste vi pošli ovamo?!
– Kući, stanujemo na onom brdu, tamo…
Reportaže u kojima su djeca samostalno snimala sve ono što se tiče poplava, iskorištene su u smislu kampanje da bi javnosti skrenuli pažnju na teške uslove života ljudi u poplavljenim područjima. Istovremeno, takav način rada sa djecom, procjenjuju stručnjaci, odličan je u smislu preventive od mogućih trauma, a pritom se djeci uspijeva vratiti osmijeh na lica.
Idemo dalje, vođeni onom ferijalnom krilaticom Upoznaj domovinu da bi je …
Odgovori