Koliko puta ste se zapitali šta zapravo stoji iza povremenih a sve češćih poziva na naše privatne brojeve u kojima nam nude besplatne zdravstvene preglede sa dodatnom konsultacijom i preporukama stručnih osoba?
„Bez vađenja krvi, davanja urina, skidanja i bilo kakvih neugodnosti“, procvrkuće, skoro pa robotski glas, s druge strane strane „žice“ ukoliko joj se posreći da dođe do tog dijela jer joj se najčešće brzinski zahvalimo ne dajući joj nikakve šanse, još kod „dozvolite da vam ponudim“…
Svaki put kada dobijem takav poziv, napadne me znatiželja da odem na jednu takvu sesiju i provjerim o čemu se zapravo radi. Jasno mi je da se iza toga nešto krije i da što bi se ono reklo, nisu čista posla ali svaki put odustanem. Ovoga puta sam odlučio da zadovoljim svoju znatiželju.
„Divno, ja ću vas ja nazvati u utorak kako bi potvrdili vaš termin za srijedu ujutro jer veliki je broj prijavljenih i želimo svakome od vas obezbjediti termin za besplatan zdravstveni pregled.“
Srijeda ujutro. Osam je sati. U holu hotela Holidey Inn-a tu je već nekih desetak ljudi, uglavnom u parovima i primijetno u poznim godinama. Djevojka koja mi se obraća a čiji robotski glas prepoznajem, malo je začuđena kada joj potvrdim da sam ja taj. Moj mladoliki izgled joj se očito ne uklapa u standarde, ali više nema kud.
Istu vrstu, malo do umjereno zbunjenih pogleda dobijam i od njena dva asistenta. Mlađi momci u izlizanim crnim odjelima, bijelom košuljom i kravatama. Na ulazu nas dočekuje, gospodin u u sakou ali istovjetnim, izlizanim pantalonama, košulji s kravatom, koji nam dezinficira ruke.
Nakon što su nas rasporedili na mjesta u nizovima po dvoje, pred nama se pojavljuje gospodin bez sakoa i dezinfekcionog sredstva. Srdačnost je dodatno pojačana, dok se teatralno predstavlja kao Laci ili Lacika „kako god želimo i kako nam je lakše“ izvinjavajući se zbog lošeg bosanskog jezika. Govori da je Mađar koji se zaljubio, oženio i živi u sretnom braku u Osijeku. Želi nam dobrodošlicu i objašnjava da nam u kratkim crtama želi predstaviti program zbog kojeg smo došli.
Naglašava da mu je jako drago što smo u današnje vrijeme odgovorni za razliku od većine i što brinemo o svom zdravlju. Zdravstveni pregled na koji će nas njegovi asistenti pozivati jedno po jedno će uslijediti odmah nakon što nam kaže nekoliko riječi o firmi koju predstavlja i koja radi sa vrhunskim uređajem kojim se u svim svjetskim respektabilnim klinikama i bolnicama radi a koji na žalost, zbog njemu poznate situacije u BiH, još uvijek nije došao u naš zdravstveni sistem.
Na projektoru nam pokazuje sliku. Mali ali uvećan uređaj, sa malom sondom koja je priključena na njega i laptopom u pozadini na kojem se vidi grafički prikaz čovjekovog tijela koje se skenira. On očitava sve funkcije čovjekovog organizma. Od onih osnovnih nalaza koje vadimo u laboratorijama pa do gustine kostiju itd nisam se ni trudio da zapamtim.
Lacika vješto barata riječima, bez obzira na nedostatak padeža ali je očito njegovo iskustvo u javnim nastupima. Priča je vješto složena, jer je plete kroz usađenu nebrigu za vlastito zdravlje dok ne dođemo u određene godine ili nenadano obolimo.
Polako ali sigurno dobija prisutne na svoju stranu, na način da gestikulacojom traži da se završavaju započete rečenice. Sve češće dobija te završetke i vremenom izmamljuje i kolektivni smijeh kad namjerno pogriješi riječ, pa se izvini i zatraži pomoć. Mudro u priču o problemima zdravstva na svjetskom nivou uvlači politiku i situaciju u našoj zemlji.
Penzioneri se otvaraju. Reklo bi se i van njegovo očekivanja, jer svi uglas pominju probleme, izvikuju imena političara. Ljudi željni da ih neko čuje. Ali to baš i nije predviđeno programom. Lacika nije tu da sluša, već da priča.
U jednom momentu osjetim lagani dodir na ramenu. Asistent, ne gledajući me u oči, pokazuje rukom da krenem za njim. Odvodi me u susjednu prostoriju gdje za stolom sjedi „robotica“. Ni ona me ne gleda u oči. Pruža mi sondu i govori da treba da je blago stegnutu držim u desnoj ruci. Pita me za ime prezime, adresu, visinu, težinu i podatke unosi u laptop. Uzevši osnovne podatke, za minut, dva zahvaljuje mi se i kaže da se mogu vratiti na svoje mjesto.
Lacika u međuvremenu diže tenzije, sve gorljivije govoreći o zavjerama farmaceutskih industrija i zdravstvenih lobija igrajući na dobitnu kartu – cijene lijekova koje ljudi moraju izdvojiti mjesečno bez obzira na to što su cijeli život izdvajali za zdravstveno osiguranje. Povremeno ima problem da smiri sve glasnije ispovjesti i nabrajanje cijena i lijekova.
Onda spusti glas, pa u polušapatu kaže da čak nije siguran da cijela priča oko Covida i pandemije nije baš ono zašta se predstavlja. Vakcine i sve ono što se dešava sa njihovim pronalaskom, proizvodnjom i distribucijom, takođe veže za moguće teorije zavjere, ne navodeći potencijalne krivce. Klimanje glavama i tihim odobravanjem, kao da potvrđuju slaganje sa njim i njegovom teorijom.
U međuvremenu primIjetim da su svi prisutni odradili „sondiranje“ ili kako se to već zove. Da „ovjeri“ ukazano povjerenje, Lacika navodi da je završio medicinu i da zna o čemu priča. Ne kaže tačno šta mu je specijalnost ali to već nikome nije ni bitno. Meni više izgleda kao da je završio glumu, jer je perfektan, na trenutke maestralan.
Nastavlja priču o tome da je kao doktor razočaran u sistem, da zna kako je to izgubiti najdražu osobu, zbog nebrige, lošeg sistema. Slijedi priča o posljednjim trenutcima života njegovog oca. Laciki drhti brada. Plače. Zastane na trenutak, zagledan negdje iznad naših glava. Tajac, tu i tamo prekinut uzdasima. Traje to nekih tridesetak sekundi a onda rukom obriše oči i lagano iz džepa izvuče tabletu.
„Znate šta je ovo?“, pita. Kao hipnotisani svi u glas odgovaraju „tableta“. Intonacija se mijenja, glas pojačava i vidimo sjajnu transformaciju u kojoj hodajući lijevo desno, drži govor o procentima onoga od čega su sastavljene sve tablete pa i ta koju drži u ruci. Nafta, naftni derivati, izgovara, dodajući još neke meni nerazumljive riječi. A onda poput mađioničara iz džepa vadi upaljač i pali tabletu, spuštajući je na tanjirić od kafe. Tableta se zapali i u sali zavlada uzbuđenje.
Lacika pobjedonosno stoji sa uzdignutim tanjirićem u kojem gori tableta. Dozvoljava da žamor traje a onda puhne, ugasi vatru i upaljač utisne u ostatke tablete. Okrene naopačke i upaljač ostane zaljepljen. Pljesak, uzvici oduševljenja. Plješću i asistenti koji stoje nama iza leđa.
Mizanscen se u ovom trenutku mijenja, on postaje pokretljiviji i hoda između redova poturajući nam pod nos ostatke izgorene tablete sugerišući nam da smrdi na izgorenu plastiku. Kreće zaplet u kojem u pokretu, veoma žustro govori o tome da jedino što preostaje jeste da sami vodimo računa o sopstvenom zdravlju jer sve drugo je protiv nas. Potom ide priča o navikama, lošim uticajima i lagano nas dovede do ishrane. Šta i kako kuhamo, koliko štetno, prženo, pohovano… A onda se opet, kao mađioničar, okrene i sa pulta koji mu stoji iza leđa, teatralno podigne pokrivač i slavodobitno kaže „dvanestodjelni set za kuhanje“.
Pred nama se ukažu emajlirane šerpe, lonci i tave. On nastavlja bez čekanja na reakciju da objašnjava da ovo nije Cepter, već američka verzija istog ali da za razliku od njih oni se ne reklamiraju po televizijama i društvenim mrežama pa su zato znatno jeftiniji od njih.
„I dok njihov ovakav set trebate platiti od 5 do 7 hiljada maraka, naš set je upravo zato što ne trošimo na reklamu samo 2, 300 KM“, kaže i izvadi papir na kojem piše cijena, stavi ga pod šerpu, stane na sredini i digne ruku. Naglašava, kao da izdaje naredbu, da niko danas neće moći kupiti ni naručiti jer ovo je zdravstveni pregled.
Slijedi prezentacija kuhanja krompira na pari za samo tri minute, bez gubljenja svih hranjivih i zdravih sastojaka. Poturanje šerpe pod nos i provjere da je krompir skuhan. Program se ubrzava. Lacika je sve brži, sa sve više gestikulacija. Prelazi na priču o najvećem problemu koji izaziva bolesti. Cirkulacija. Nabraja, ugruške, infarkte, moždane udare, pokazuje slike na projektoru, kratka video simulacija proširenih vena, srčanih zalizaka. Traje to neko vrijeme i uspijeva mu da održi pažnju i uzbuđenje dok se bori sa sve glasnije izgovorenim dijagnozama i prepoznatim problemima kojim ga obasipaju iz publike.
A onda opet nagla promjena tempa. Poluglas, suze i priča o djedu koji nije želio da promijeni stil života, slušajući samo doktore, ne pristajući na alternative i preventive. Opet pogled negdje u stranu, dvadesetak sekundi dramske pauze i nagli pokret ruke kojim skida pokrivač i predstavlja „samo nama“ masažnu fotelju koja jedina u ovom dijelu svijeta (njihova firma to radi za američko tržište) ima posebne ekstra funkcionalni sistem kružnog djelovanja. Objašnjava nadugačko i naširoko, sve prednosti S3 sistema koji pokriva sva područja i djeluje na sve organe. Da bi se uvjerili u učinkovitost, traži dobrovoljce. Sve ruke su u zraku. On idući do odabranih ne prestaje da priča. Sada će opet nekom stručnom aparaturom, izmjeriti nivo kisika u krvi prije i poslije desetominutne masaže. Izabrane pita za njihove dijagnoze, izdajući upute asistentima kako da podese fotelju, mrmlja kao neka područja, obavezno ubacujući S i S3. „Robotica“ se pojavljuje i ispisuje na tabli brojeve od 92 do 98. Odlazi. Ponavlja da niko danas neće moći kupiti ili naručiti prezentovanu fotelju.
On nastavlja priču o važnosti cirkulacije, suženim krvim sudovima i posljedicama, dodajući uz ruku na srcu „ne daj Bože“ svaki put kada izgovara smrtni ishod. Nakon već nekih 5 minuta, vraća se prvi par sa masaže.
„Da li ste osjetili vibracije? Osjećate li se bolje? Jeste li osjetili toplinu na mjestima sa kojima imate problem?“ Sipa pitanja i dobija sve redom potvrdne odgovore. Onda pita asistente, kakvi su rezultati nivoa kisika u krvi, prethodno objasnivši da je normalna vrijednost 95. Slaže bolnu grimasu u trenutku kad asistent kaže da je vrijednost prije masaže bila manja. Zabrinuto i pomalo prijeteći upita da li su više puta vršili mjerenja. Nakon potvrdnog odgovora, spušta ruku na rame osobi o kojoj je riječ. Stisne usne, obori oči i ponovi dijagnozu koju mu je prethodno rekla ta osoba. Onda se okrene i zabrinuto pita asistenta da li je bilo promjena nakon masaže. Asistent, postepeno podiže glas dok izgovara rečenicu u kojoj uvećani broj ostavlja za kraj kada gotovo vrisne. Aplauz postaje frenetičan uz Lacikin široki osmjeh i čestitke ispitaniku ili ispitanici.
Scenarista i režiser ovog do sada sjajnog performansa na ovom mjestu bi morao malo poraditi na radnji, jer atmosfera počinje da pada s obzirom na samo dvije fotelje i priču oko kisika koja se ponavlja kod parova. Malo razočarenje uslijedilo je nakon što nakon trećeg para više nikoga nisu pozivali na masažu ali predstava je morala ići dalje.
Asistent donosi i pomoćni tabure za koji nam maestro objašnjava se vrlo jednostavno priključi na fotelju, kablom i on ima dodatnu funkciju za listove i donji dio nogu. Uz pojačanu teatralnost, pokazuje nam na platnu sliku svoje žene kako sjedi u konkurentskoj fotelji sa koje visi cijena od 8.800KM. Opet objašnjava da je to zato što su tu uračinati i troškovi reklamiranja a da zato njihova firma, može spustiti cijenu na samo 5.300KM!!! Doslovno urla ispisujući cijenu na tablu koju je u međuvremenu asistent obrisao.
Zatim na scenu dolazi „robotica“ s kovertom koja je upravo stigla iz sjedišta firme. Donio je Šandor i rekao da je hitno. Lacika u ovom dijelu počinje da šmira i razbija moje ubjeđenje da je glumac, jer da jeste sigurno bi morao savladati famozni „Hamletov govor glumcima“. Kreće kreveljenje o tome da nije očekivao, da ne zna šta je u koverti. Otvaranje koverte bespotrebno traje i traje. U pitanju je odluka firme da nagradi sve prisutne. Bingo!!! Lacika preglumljuje, „reže vazduh rukama“ i igra na publiku, neartikulisano ispušta zvuke uzbuđenja. Dijeli nam kupone, koje kad otvorimo dobijemo ispisani niz brojeva. Zatim on otvara svoj i čita zadnji broj a svi koji imaju odgovarajući broj trebaju da što brže dignu ruku. U prvom krugu najbrža je bila gospođa. Lice joj ne vidim od maske ali po borama na čelu i hodu jasno da je dosta starija. Gluma ide u krajnost i već počinje da me nervira ali to ne remeti generalnu atmosferu. Gospođa osvaja 700KM!!! Urla Lacika, svi plješću.
On nastavlja u opštem žamoru da drži isti tonalitet, izgovarajaći da za taj novac može kupiti dvanestodjelni set posuđa i da u koverti još piše: „Pazite sad! Ooooo!!!“ – diže tenziju, oponašajući televizijske voditelje pred proglašnje pobjednika. Ispostaviće se da firma nagrađuje mogućnošću da pored tih sedamsto maraka, razliku do dvije hiljade i trista, za dvanestodjelni set posuđa gospođa može isplatiti u komadu ili na rate. Ista situacija, s istim cikom i vriskom, uslijediće i sa ostalim kovertama. Čak četvoro je dobilo nagradu od 2.500 KM za istu proceduru do konačne cifre od 5.300 KM koliko košta masažna fotelja. Napominje da tabure ide van te cijene i košta samo 700KM.
Nakon završene „igre“ atmosfera je u sali pala što je i očekivano nakon više od dva sata a pri tom ljudima niko nije ponudio čak ni vodu, što je još jedna zamjerka režiserima koji su na ovom mjestu predvidjeli neočekivanu pauzu. Lacika nas je obavijestio da ćemo nakon pauze od 15 minuta dobiti rezultate i naše zdravstvene biltene kao i besplatne poklone za sve. Zamolio je dobitnike da ostanu kako bi s njima dogovorili načine plaćanja, proceduru dostave uz uzimanje neophodnih podataka.
Pomalo razočaran ovim dramskim neskladom, njegovom lošom glumom pri kraju prvog čina i režiserskim rješenjima, odlazim na kafu u drugi dio hotela.
Srećem tamo neke poznanike kojima ne kažem zašto sam tu. Zapričavši se sa jednim prijateljem, ostao sam duže. A onda se pojavio jedan od asistenata, koji je očigledno upratio gdje sam otišao jer svi ostali su za vrijeme pauze ostali ispred sale. Sjeli smo na svoja mjesta. Lacika je napravio neku šalu vezanu za ručak, glad i popodnevni umor, uzimajući iz neke kutije kremu, trljajući ruke i mažući lice.
Obavijestio nas je da su rezultati njihovog stručnog tima ljekara u završnoj fazi, svakog časa očekuju da stignu i te da će svako od nas dobiti svoj primjerak sa rezultatima i preporukama. Ali dok još čekamo par minuta (koji će se pretvoriti u pola sata) želi da nam predstavi kremu koja će tek od 1. oktobra biti dostupna u BiH i da mi imamo čast i priliku da je probamo odmah. Zajedno sa asistentima krenuli su sa otvorenim kremama nudeći nas da umočimo prst. Navodio je sve sastojke, njenu djelotvornost, efekte i prednosti. Opet glumatajući, rekao nam je da je cijena ove kreme širom Evrope (gdje se prodaje kao luda) 40 eura i da, na žalost, kad bude u slobodnoj prodaji kod nas, uz marže i porez sigurno neće biti ispod 120 KM ali da zato što smo već prijatelji, mi imamo mogućnost kupiti je sad i odmah i to za samo 25 maraka. Mudro naglašava da nema kreme za sve i da se eto zateklo tek nekoliko komada, pa da oni najbrži mogu imati sreće i dobiti je po ovoj samo za nas jedinstvenoj cijeni.
Već očigledno umoran, drugi čin odrađuje ali doslovno izgovarajući ko zna koji put naučene riječi. Nema više žara, dok uzima novac (bez davanja ikakvog računa) od onih koji kupuju kremu, ispaljuje neke seksističke šale. Ipak, uspijeva da proda gotovo sve kreme i informiše nas da je, nakon preuzimanja rezultata, kraj.
Asistenti na vratima, prozivaju, dijele priheftane papire s nalazima. Opet ne dobijam pogled u oči kao ni obećani poklon. Izlazim i u hodu gledam nalaze. Kao što sam i pretpostavljao niti jedan parametar nije u granici normalnosti. I smio bih se kladiti da ni kod koga nije. Savjeti „ljekara“ su pola na bosanskom, malo na ekavskom a neki i na engleskom. Jedite više žitarica, krećite se i tome slično. Predstava je završena, znatiželja zadovoljena a utisci pomiješani.
Dozvolite mi na ovom mjestu da vam čestitam što ste čitajući stigli do ovog dijela, baš ste strpljivi. J
Predstava kojoj sam prisustvovao odličan je prikaz sveprisutne manipulacije koju živimo posljednjih trideset godina. Na koju dobrovoljno pristajemo i uzimamo ozbiljno učešće. Pod krinkom nečeg vrijednog i bitnog što nam se ponudi, neko nam zapravo nešto prodaje. Podsjeća li vas sve to na politiku s posebnim akcentom na izborni proces. Istina, sa puno manje truda i pripreme, u predizborno vrijeme, obećavajući nam kojekakva čuda, dostignuća, mogućnosti i perspektive, na kraju se pokaže fotelja. Za razliku od Lacike koji želi da nam je uvali, mi vjerujući obećanjima izabrane uvaljujemo u fotelju. Razliku do pune cijene i u jednom i u drugom slučaju plaćamo na rate, jer za sve ove godine teško da je ko u mogućnosti platiti odjednom. A cijene su od izbora do izbora sve veće i veće.
Nedavna afera svjetskih razmjera „Pandora Papers“ koja je izazvala čuđenje i zaprepaštenje, zasniva se na istim „lacikinim“ principima samo uz pomoć društvenih mreža i medija na globalnom nivou.
Nepovjerenje koje su „meštri“ u startu imali prema meni vjerovatno dolazi od toga da izuzev mene i još jedne žene, koja je bila u pratnji mame, niko nije bio mlađi od 70 godina. Pretpostavljam da su se plašili da sam kakva inspekcija.
Na tragu toga, pitanje je da li bi ovakvu, očiglednu manipulaciju trebalo i prijaviti inspekciji? Da li hotel koji izdaje prostor zna o čemu se tu radi? Ili možda na isti način, sale zakupljuju i trgovci, drogom, oružjem, bijelim robljem?
S druge strane, znaju li djeca gdje im se kreću stari roditelji? Možda im ne pružamo dovoljno pažnje i ljubavi, šatro opterećeni tempom života i egzistencijalnim problemima, pa nam roditelji to što im nedostaje traže na drugim mjestima.
Nismo li se previše uživjeli u uloge koje smo sami sebi namijenili u predstavama koje zapravo i nisu naše a bez da smo, poput Lacike, savladali Hamletov govor glumcima.
„ … I neka oni što igraju vaše budale ne govore više nego što je za njih napisano. Jer, među njima ima i takvih koji će se sami smijati, da bi time natjerali na smijeh i izvjestan broj budalastih gledalaca, iako je baš tada, možda, u pitanju kakav važan trenutak radnje. To je ružno, i kod budale koja se tim služi pokazuje sažaljenja dostojnu ambiciju.“
Nismo li odveć koncentrisani na cinizam i ironiju statusa na sopstvenim profilima u želji da natjeramo na smijeh i dobijemo emoticon a da zanemarujemo važan trenutak radnje? Prepoznajemo li u sebi, sažaljenja dostojnu ambiciju?
Odgovori