„Hajde prvo da preciziramo da je vašoj šali da ste „dijabetičar u pokušaju“ istekao rok trajanja i da prihvatite činjenicu da imate šećernu bolest. Onda da ustanovimo da je terapija koju još uvijek pijete prevaziđena prije dvije godine a da na kontrolu kasnite sedam godina. Ipak, izuzimajući vrijednosti šećera, svi drugi nalazi su vam i više nego dobri, posebno uzimajući u obzir vaše godine, što govori da ste se sredili i da vodite uredan život. S ovom novom terapijom koju vam prepisujem, želim da i šećer stavimo pod kontrolu u naredna tri mjeseca.“
Složim se s doktorom zadovoljan u konačnici opštim stanjem i činjenicom da nisam završio na inzulinu. Padne mi napamet ali ne izgovorim naglas da, evo me kao Željo u većini utakmica posljednjih sezona, zadovoljan igrom iako rezultat nije baš najpovoljniji. Mislim 17 nečega je tromjesečna vrijednost šećera. 17 podijeljeno s 3 dođe mu to na normali. Eto nove šale, zbog koje će me Lelica nabit’ nogom u guzicu.
Zadužio sam novu terapiju koja je, kako reče doktor, kompletna na esencijalnoj listi tako da neću morati plaćati lijekove. Naravno, to podrazumijeva odlazak u ambulantu porodične medicine kod matične doktorice, koja to treba da upiše u moj karton i elektronskim putem mi „pusti“ terapiju.
Sutradan ujutro odlazim do ambulante. Relativno je rano ali čekaonica je već ispunjena velikim brojem ljudi, uglavnom starije životne dobi. Jedna medicinska sestra žonglira na prijemu pacijenata, javlja se na telefon koji neprestano zvoni,
odlazi po kartone pacijenata koje je upisala, nosi iste do doktorice, ovjerava i unosi u računar doznake i ko zna šta još ne od onih koji su završili. Objašnjava da je tu na ispomoći iz druge ambulante i mijenja sestru koja je bolesna pa da je razumijemo što ne zna neke stalne pacijente i njihove potrebe. Na ivici stola šolja s tek napravljenim čajem jer iznad kesice koja pliva na površini još uvijek izbija para.
Na red dolazim nakon nekih petnaestak minuta čekanja. Pitam sestru postoji li mogućnost da nalaz doktora ostavim pa da mi doktorica nekad to uvede u karton i „pusti“ terapiju a da ja navratim nekad kasnije da pokupim nalaze.
„Ne može tako“ – kaže odsječnim ali ipak ljubaznim riječima. „Morate vi biti prisutni, tako da morate ili čekati red ili dođite sutra, vaš tim je ove sedmice prva smjena.“
Ljubazno zahvalim i kažem da za pola sata imam zakazano kod zubara, pa ću navratiti kasnije.
Sat vremena kasnije, nakon što sam završio popravak zuba, pokušavam da vizualiziram natpis na pultu ambulante porodične medicine na kojem piše vrijeme pauze. Uvjeravam se da je pisalo 11-11:30. Lagano šetam uzbrdo, svjesno gubeći vrijeme kako bih došao pred kraj pauze. Pred ambulantom je nekoliko ljudi, unutra gužva. Preko glava nakrcanih pred pultom vidim natpis da je pauza zapravo od pola 12 do 12, što će reći za deset minuta. Malo se dvoumim ali onda ipak odlučim stati u red.
Medicinska sestra, sada već vidno umorna ali još uvijek ljubazna, i dalje jednom rukom preuzima zdravstvene knjižice, očitava ih na računaru, drugom se javlja na telefon moleći toga ko zove da malo sačeka (a mogla bi i da se ne javi), zatim se opet obrati onima kojima je očitala knjižicu pitajući šta trebaju, zapiše broj kartona, onda nakon otprilike pet pacijenata, ustane, ode u susjednu prostoriju odakle iznese kartone onih koje je naručila. Uđe kod doktorice, unese joj kartone a iznese one koji su završili, razvrstavajući ih na one koji će opet u ladice i na one kojima treba nešto dopisati, „pustiti“ terapiju, zavesti ili šta već. Potom se vrati za pult i nastavi. Šolja s čajem još uvijek stoji na istom mjestu netaknuta, jedino je u međuvremenu kesica s čajem potonula na dno.
Stojim u ćošku iza pulta i promatram različite ljude, različite reakcije i pokušaje. Ima ljubaznih, punih razumijevanja, onih ljutih koji svu svoju frustraciju projektuju na medicinsku sestru, onih koji pokušavaju da objasne kao i prijetećih izljeva bijesa. Sestra stoički podnosi sve, iako je primjetno da je na ivici živaca i da bi najradije ovog trena ustala i izašla iz ambulante, tražeći prekvalifikaciju za bilo koji drugi posao.
Kroz vrata, koja se povremeno otvaraju kad koga prozove, vidim mladu doktoricu koju ranije nisam viđao. Saznam u nekom razgovoru među pacijentima da su dvije doktorice na bolovanju i da su druge dvije na zamjeni.
Pogledam na sat i vidim da je vrijeme za pauzu davno prošlo a njih dvije još uvijek rade. Sat vremena je do isteka radnog vremena njihove smjene. Svim novopridošlim pacijentima sestra objašnjava da doktorica vjerovatno neće stići pregledati ni nas koji smo do tad zakazani i da ih može naručiti za sutra. Moli nas da preko reda pustimo staru nanu koja jedva hoda i koji je onkološki pacijent. I taman kad se konačno ukazalo mjesto da sjednem, eventualno izvadim knjigu i čitam što obično radim na mjestima na kojima se čeka (https://zokacatic.com/kad-bi-se-usudili/), krene navala.
Desetine novih pacijenata. Većina ih je došla u drugu smjenu jer pripadaju tom timu i toj drugoj doktorici koja na zamjeni.
Pola sata prije isteka prve i početka druge, pojavljuje se i medicinska sestra druge smjene koja s osmijehom na licu prilazi svojoj kolegici i kaže joj: „Ove sedmice ludilo ne prestaje“. Spusti svoje stvari na pult, prihvati se naslaganih kartona i krene da ih razvrstava. Zatim pokupi one završene, odnese ih sa svojim stvarima u susjednu prostoriju i u trenu se pojavi presvučena u radnu odjeću. Krene od osobe do osobe, gotovo sve oslovljavajući imenom, zapitkujući šta kome treba, rješavajući stvari u hodu i oslobađajući čekanja one starije koji su došli po naloge za nove terapije. „Ništa ne brinite, sve znam i sve ću završiti, samo vi polako kući i pazite, klizavo je.“ Onda nježno dodirne rame kolegice i da joj rukom znak da će ona preuzeti. Sjedne za pult i zaraznim osmijehom obrati se osobi koja je na redu. Medicinska sestra iz prve smjene sjedne iza nje i konačno dohvati šolju s čajem. Drži je u ruci, ali ne prinosi ustima. Pogledom je zakucana u jednu tačku.
Na red dolazim nekih desetak minuta prije isteka radnog vremena prve smjene. Mlada doktorica, gleda moje nalaze. Vrti glavom a ja objašnjavam da sam se eto sjetio konačno da odem na kontrolu. Blagim glasom govori da to više ne bi trebao da radim s tolikim vremenskim razmakom. Kaže da je nova terapija odlična i da bi, ako budem disciplinovan, sve trebalo biti dobro. Vidi mi u ruci smotan EKG. Traži da pogleda. Razmota. „Odlično“, kaže. „Samo kad stignete iskopirajte ovaj nalaz doktora pa donesite da priložim u vaš karton da imamo arhivu“. Pitam je da li se umorila, jer nisu uspjele ni pauzu iskoristiti. Kaže da je sve u redu i da niko nije došao što mu je dosadno kod kuće.
„Pustila sam vam terapiju, pa možete odmah do apoteke da uzmete i od večeras krenete s novom terapijom. I neka vam je sa srećom.“ Isprati me osmijehom.
Svratim do apoteke, pokupim lijekove i konačno se dovučem kući. Razmišljam kako sam umoran da bih išta radio. Onda se sebi nagovorim svega, razmišljajući o njima dvjema koje su „pregažene stampedom pacijenata“ dok sam ja stajao ili sjedio u čekaonici i ležao na zubarskoj stolici.
Na TV-u vijest: „Odlukom Skupštine Kantona Sarajevo iz budžeta će se godišnje izdvajati blizu tri miliona KM za savjetničke usluge na koje sada imaju pravo svi kantonalni ministri i premijer te općinski načelnici i gradonačelnik Sarajeva. Izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi, harmonizira se zakon s federalnim propisima i propisima u drugim kantonima u dijelu koji se odnosi na imenovana lica – savjetnike. “
Pa da vas besplatno posavjetujem…
Kada biste u 79 ambulanti porodične medicine zaposlili po dvije osobe kao medicinske sestre/liječnika (nadam se da sam dobro izbrojao i da je spisak tačan jer su podaci na stranici https://judzks.ba/ambulante-porodicne-medicine od 05.10.2020. godine ), mi građani bi dobili duplo bolju i efikasniju zdravstvenu uslugu. Time bi se broj nezaposlenih smanjio za 316, što je, po mojoj logici, neuporedivo važnije od 46 savjetnika koje ćete eventualno zaposliti novom odlukom i usklađivanjem zakona sa federalnim propisima.
Vjerujem da kao vršioci nužnosti dijelite moje mišljenje da bi efektivnost ovih ključnih 316 bila daleko veća od ovih nepotrebnih 46, a kladim se da izdvajanja ne bi prelazila ta tri miliona.
Ali uzmite to s rezervom jer nisam stručnjak, kao što možete vidjeti u mojoj prethodnoj kolumni https://zokacatic.com/ne-kontam/ , što jasno pokazuje da nisam dobar s brojevima, ali možete prepoznati i neke dobre ideje iz tog pisanja, bez osjećaja obaveze.
Kao što vidite, ove rubrike su besplatne i pišem ih iz nužde, kao i ove moje besplatne konsultacije, jer sam kao i vi socijaldemokratske orijentacije.
Ako slučajno osjetite grižu, savjesti, na desnoj strani se nalazi dugme za plaćanje putem PayPal-a, pa budite slobodni olakšati se. Koliko god.
Važno je da je od srca.
Odgovori