Nemam pojma o ekonomiji još manje o ekonomskoj matematici.
Propustio sam „Crveni karanfil“, manifestaciju kojom se obilježavao završetak srednje škole jer sam pao na popravni iz matematike. Pritom sam i administrativni idiot koji kad se nađe pred više od dva papira, koja treba ispuniti ili šta već treba uraditi s njima, potpuno se zbuni i obavezno zajebe. Legalista sam i vjerujem da samo poštovanjem Zakona, stvari mogu biti kako treba. Pod uslovom ako smo svi jednaki pred Zakonom. Logično.
E upravo ta logika je zapravo moj najveći problem. Ne kontam.
Pratim već danima silne ekonomske analitičare koji analiziraju odluku Vlade FBiH o povećanju minimalne plate u pokušaju da shvatim.
Jedino što razumijem da većina analizira odluku s već odabranom stranom koju brani ili napada. To je ako dobro shvatam, pozicija u kojoj si „uštekan“na neki od budžeta ili se nadaš biti priključen u doglednoj budućnosti.
Što je po meni ekonomski opravdano i logično. Ko mene jebe kad nemam veze ni s logikom ni s ekonomijom.
Pročitam ja uredno svaku analizu, upirući se da razumijem svaku od navedenih teorija, bez obzira je li pro ili kontra ali džaba.
Glup, gluplji.
Dobro, nisam baš toliko glup. Jasno mi je da od poreza koji mi se uzme, novac ide u fondove iz kojih se onda finansira penziono, socijalno i zdravstveno. Onako laički, to je štek u koji svi sklanjamo lovu za ne d’o bog.
Teoretski sve po PS-u.
Ali u praksi, „Bože sačuvaj, budale“ rekli su mi uz glasan smijeh kada sam otišao da se prijavim na biro za zapošljavanje. Prvo su mi objasnili da ako ću zarađivati više od trećine prosječne plate (što je u tom trenutku bilo 204KM) nemam pravo na socijalno. Po Zakonu. A onda su mi rekli da nemam pravo ni na zdravstveno. Objasnili su mi i da porez koji se plaća na osnovu ugovora o djelu se ne pripisuje na moje ime. Po Zakonu.
Salve smijeha i vjerovatno upis u „provalu dana“ koju su danima prepričavali je uslijedio kada sam pitao, gdje je mojih 20 i kusur godina radnog staža. Kakav, neopisan levat. Onaj čija logika kaže, plaćam porez državi koja puno pametnije od mene ekonomiše i tim novcem mi omogućava sve ono što trebam.
Pa je l” logično?
Evo recimo, sad sam u situaciji da su mi što zbog godina, a što kako reče doktorica „opšteg zdravstvenog stanja, koje biste trebali provjeriti“ otišli zubi. Treba praviti škljocu. S obzirom na to da su mi usta osnovno sredstvo rada (znam šta mislite ali i niste daleko od istine, uzimajući u obzir stanje u kojem živimo) baš mi je ono frka i nešto što se ne može odlagati. Međutim naš zdravstveni sistem, bez obzira na veliku posvećenost i stručnost, nema mogućnost, sredstva, materijala da mi to omogući u sklopu osiguranja, nego ću to morati uraditi privatno. Ko meni, jer se znamo 4200 KM.
E sad, ono što mene tu zanima a ne mogu da rastumačim u brojnim ekonomskim analizama odluke Vlade o povećanju minimalca na 1000KM. Koliko treba vremena treba da se implementira ova odluka?
Čisto da znam da li da sačekam priliv tih sredstava, pa da mi škljocu prave državne zdravstvene institucije jer ja ove četiri milje nemam.
A i što bi davao pare privatnicima da se bogate kad imam socijaldemokratsku Vladu koja brine o meni, neukom i glupom. Logično.
Zapravo moja ambicija je raditi u trafici s pogledom na more. I čini se da nakon što sam gotovo postao “većinski vlasnik” svog života, sve je vodilo k tome. Igrajući se doslovno, radio sam mnogo toga. Nemaran kakav jesam, nisam pravio arhivu. Ovo je pokušaj, da prije nego se konačno oduzmem, saberem bar dio toga. S toga doživite ovo kao svojevrsnu virtuelnu trafiku, na kojoj možete izabrati ono što vam se učini zanimljivim ili uzeti ono što mislite da vam treba. Platiti ne morate ali ako vas bude grizla savjest, ne ustručavajte se. Ambicija se neće ostvariti sama.
Odgovori