Uvidom u evidenciju mojih postova na društvenim mrežama, zaprepastio sam se da se niti jednom nisam oglasio povodom Sarajevo film festivala. Koristim priliku da se izvinim javnosti. Da kažem da sam svjestan svog propusta, da duboko žalim te da sam spreman prihvatiti osudu i eventualne posljedice.
Postali smo sebični.
Sami sebi smo centar svijeta pa mislimo da se svijet ravna prema nama i našim pravilima. A nije da se ne ravna.
Svaki dan sve bolje i temeljitije.
Iz te pozicije posmatramo, komentarišemo i do bloka branimo svoje stavove. Gubimo prijatelje i familiju, raskidamo veze i odnose, ugrožavamo brakove, strogo vodeći računa da smo sveprisutni na svakoj gluposti, čuj mene aktuelnosti koji nam se serviraju. I tako…
Tek tri dana nakon festivala pročitao sam prvu pravu filmsku kritiku Mirze Skenderagića, kojeg rado čitam iako nisam neki filmofil. Sve druge, bezbrojne kritike o svemu drugom osim o filmu, prelijetao sam sporadično i kako nalete, tokom ovog jubilarnog 30. – tog izdanja SFF-a.
Po meni svi imaju pravo. Ne fakat. Svi smo u pravu. Bez obzira o čemu, kome se radi. Bilo da je pozitivno ili negativno ono što je rečeno. Imamo sreću da nam se nešto takvo dešava u gradu pa onda shodno tome imamo i mogućnost da nam nešto smeta, da nešto volimo ili ne i naprosto da učestvujemo u tom događaju na različite načine.
„Od svakoga u skladu s njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama“.
Svijet iz filmske industrije prikazao je svoje filmove, razmijenio iskustva, eventualno uspio da ostvari kontakte za neke buduće saradnje, pali su neki dogovori, obećanja, u konačnici sigurno su se dobro zabavili, ako ništa drugo.
Da, podjelile su se i neke nagrade oko kojih je opet bilo raznih i brojnih komentara kako to obično biva. Ali…
„Sretnim dobitnicima čestitamo, ostalima više sreće u narednom izvlačenju.“
Grad je ličio na gradove kakve možete vidjeti širom Evrope i to ne samo tokom nekog festivala, nego skoro svakog petka i tokom vikenda. Mislim da i ti ljudi tokom sedmice rade i ne derneče na dnevnoj osnovi. Ja lično ne volim gužvu i tu količinu buke, ali ko me šiša. Primjereno mojim godinama je svakako da se uhvatim kakvog mirnijeg mjesta ili prosto razgulim kući i gledam Dževdeta Tuzlića na crvenom tepihu u razgovoru s gostima.
Kad smo kod toga, dobronamjerna preporuka odgovornim s BHT-a. Znam ja da on voli svoj posao ali iskoristite ga da „prislonite“ nekoga uz njega da uči posao televizijskog novinara/ke u redakciji kulture (postoji to još?) prije nego Džeri ode u penziju.
Mediji i portali ne bi pisali i radili to što rade da za to nemaju publike.
Crveni tepih je očigledno najzanimljivije i ono što se traži i donosi klikove. Modne kombinacije i varijacije na temu. Publika to voli i to im se daje. I ja tu ne vidim problem. Svi, ma šta govorili o tome bi voljeli jednom u večernjem terminu prošetati ćilimom, pred kamerama neposredno nakon ekipe filma koji ima premijeru. Ili iza kakve svjetske zvijezde, poput ovogodišnje gošće a moje ljubimice Meg Ryan.
Veći je problem što (samo) na otvaranju i zatvaranju festivala, crvenim hodaju oni koji su odgovorni što nema novca za našu filmsku industriju, kulturu i umjetnost uopšte a zbog čega nema čak ni odraza tepiha na njihovim obrazima. A naravno pričamo o našim parama i ja bih baš volio da se moj dio da nekoj mladoj rediteljki za njen prvi, evo neka bude kratki film. Da ne pretjerujem. Uzmite i dajte onaj dio poreza koji mi otmete a koji se zakonski meni ne pripisuje na ime socijalnog, zdravstvenog i penzionog.
Jebo mene, neka mladost uživa i ima priliku nešto napraviti.
Kao što rekoh, ne volim gužvu i buku ali svakako da nisam propustio priliku prošetata u večeri otvaranja festivala, tek da osjetim tu divnu energiju koja struji gradom. Bio sam i preko dana, jednom ili dva puta. Išao kod Zlate po sir i svratio kod Čenge i Keke na kafu, pa usput se provrtio po festivalskom trgu. I fakat je super osjećaj. Mnogo ljudi, svi su nasmijani i čini se sretni, svjesni da to neće dugo trajati, šareni i rasčupani. Bar sam ja to tako vidio. (Možda da svratim do Duleta da mi provjeri dioptriju?).
Jedan je događaj i jedan film na koji sam otišao. Privatna proslava 25. godina produkcijske kuće Pro.ba, meni mnogo dragih ljudi i prijatelja koji su me zapravo uvukli u svijet video produkcije i dozvolili mi da se malo poigram i s tim medijem. Odličan dernek sa mnogo dragih ali i poznatih faca, sa kojeg sam otišao kad sam vidio one drage, pozdravio se sa poznatim i otišao prije nego se zakuhalo.
Film koji sam pogledao je onaj Slobodana Maksimovića o Zoranu Predinu (Lačni Franz) „Praslovan“. Slobo je moj prijatelj, radili smo zajedno na radiju a u budućnosti bi trebali biti komšije, ako se namjesti sve kako treba. On je već godinama u Sloveniji, ima divnu porodicu i vrlo uspješnu karijeru. Njegova privatna priča bi isto tako bila sjajna za dokumentarca. Ali ovaj njegov o Predinu je odličan.
Ne mogu reći da sam ono baš poznavalac opusa Predina (ima preko 40 LP) i da znam sve pjesme Lačnog Franza ali da se upali neki damar kad god ih čujem je apsolutno tačno. Naravno da je u pitanju jezička barijera, koja me oduvijek sputavala da u himničnim pjesmama ovog sjajnog slovenačkog benda, pustim glas i zagrmim. No zastanem poslije nekoliko riječi, promrljam ono što ne znam a i nemam pojma šta znači pa čekam dio koji kao prepoznajem.
„Kdo je tebe, praslovan
Plavati učil
Da si preplaval tisto rusko reko“
…
E tu stanem jer ga onda zapetljaju i ja to ne mogu pohvatati.
Slobo priča priču baš onako po mom ukusu, nije dokumentarac što bi rekli u filmskom svijetu „glava na glavu“ (vidi što me pro.ba nešto naučila), već vrlo vješto i zabavno vas uvlači u sve ono što jeste Zoran Predin. A to što on jeste i što su njegova djela definitivno treba istražiti. Film „Praslovan“ je zapravo „naučni film“. Kao stručne knjige, koje imaju fusnote, na kojim zastanete pa idete googlat i u ovom slučaju preslušavat’ (prevoditi) a onda kad dobijete odgovore idete dalje. Dva sata za pogledati film i dvije godine za (možda) shvatiti djelić onoga o čemu Zoran Predin govori u svojim djelima.
Bude mi lakše kad u filmu vidim da ni rođeni Slovenci poput Manjifika nisu skontali neke stvari.
Otprilike upravo na dijelu filma nakon Manjifika, kad krene priča o Arsenu Dediću krenuće i pljusak koji će prekinuti svjetsku premijeru filma u otvorenom kinu preko puta Vijećnice. Selimo u BKC.
Ne pamtim kada sam posljednji put šetao po kiši i osjećao se tako dobro. Kišica je bila taman, da kisneš a da ne promoči do kože. Odsjaj mokrih ulica od festivalskih svjetala, muzike koje se prepliću iz svakog kafića i masa nasmijanog, bučnog svijeta, na trenutak te ostave u gradu u kojem jesmo a zamijene svu onu muku koju živimo van ovog perioda godine. „Tko stoji iza mene“ pjevušim Arsena inspirisan ambijentom i osjećajima.
Da ne peglam. Film „Praslovan“ se meni svidio i volio bih ga imati pa da mogu da ga studiram i nadoknadim sve ono što sam propustio prethodnih četrdesetak godina. To sam rekao i Slobi dok samo sjedili na piću u jednom lokalu s dijelom njegove filmske ekipe. Naravno bio je tu i Zoran. Na drugom kraju, dalje od nas. Nisam sklon i ne osjećam se prijatno na mjestima gdje ima poznatih i javnih ličnosti iako sam prirodom posla često bio u situacijama biti dio tog svijeta, s kojih sam bježao čim prije. Pamtim tek jednu noć sa Ibricom Jusićem, u neka doba, jedan na jedan u praznoj Šipanskoj Luci, koji mi je ispičao sjajnu priču o Arsenu, koju kako kaže nikada nikom nije rekao. Ponudu u dva navrata da upoznam Arsena sam odbio! Arsena! Mislim volim ja njegovu poeziju i pjesme, znaju to svi koji me znaju ali šta ću ja s Arsenom? A tek on samnom. Da ga pitam kako su Gabi i Matija? Kad će nova ploča? Dosta mi je bilo Balaševića koji mi je došao glave. (https://zokacatic.com/usputne-crtice-karta-sudbine/)
U neka sitna doba Predin je sam prišao i sjeo za naš sto. Zoran – Zoran. Iz zvučnika krenu Arsen. Arsen – Arsen. I to bi bilo to. Nađosmo se u sekundi, bez da smo morali dalje komunicirati. Divan, drag, nasmijan. Jednostavan, sušta suprotnost onome što se tek nazire iz priče o njegovim pjesmama.
Nešto kasnije, kada smo se razilazili Slobo me zamolio da pokažem Zoranu i njegovoj supruzi gdje je neki lokal u kojem su bila njihova djeca.
I eto nas kao na filmu. Završna scena.
Praznim mokrim ulicama, idemo i pjevušimo:
Tko stoji iza mene
U ovom strašnom vremenu?
Iza jednih je nacija a iza drugih žene
Jer snaga je u plemenu
Tko stoji iza mene
U ovim dobrim danima
Danima za chauvine
Iza jednih je mafija kad najgore je samima
Iza njih njihovi, iza naših naši
To u istom času raduje i plaši
Drže se jarani, drže se zemljaci
Opet su u igri osobeni znaci
A ko stoji iza mene
I ko će takvom pomoći?
Kad se okrenem, nikog osim duge sjene
Na cesti poslije ponoći
Iza njih njihovi, iza naših naši
To u istom času raduje i plaši
Drže se jarani, drže se zemljaci
Opet su u igri osobeni znaci
A ko stoji iza mene
I ko će takvom pomoći?
Kad se okrenem nikog osim duge sjene
Na cesti poslije ponoći
Poslije ponoći
Odgovori