Mnogo ljudi se užurbano kreće tražeći svoj peron. Nervozni vozači u bijelim košuljama i teget pantalonama na peglu, hodaju okolo s priznanicama u rukama koje ispisuju kada smjeste nečije kofere u prostor predviđen za to. Negoduju zbog krupnih novčanica koje im daju putnici. Frkću. Provjeravaju karte i valjanost putnih isprava. Sparno je. Ljetna vrućina probija kroz teške kišne oblake koji najavljuju oluju. Gužva oko parkiranih autobusa i isparenja iz auspuha grizu za oči i grlo. Kao da neko rasipa nevidljivo ljepilo po ljudima koji se mimoilaze. Znojna čela i slipave ruke koje guraju i nose razne kofere, torbe i kese. Čovjek u fluorescentnom prsluku, s cigarom u uglu usana, izlazi iz male neugledne kafane, noseći u ruci četiri piva među prstima. Sjeda na obližnju klupu pružajući prijatelju one dvije u lijevoj ruci. Jednu svoju, pažljivo spušta kraj noge, dok drugu žedno ispija dopola, u cugu.

Nekoliko mladih na leđima nose velike planinarske ruskake koji im vire iznad glava. Šarene košulje, havajke, teksas bermude i gojzerice. Nana koja sporo hoda podupirući se štapom i svita familije oko nje. Ne zna se ko putuje a ko ispraća.

Djevojka duge plave kose s roze koferom i ogromnom šarenom torbom, čiji rajsferšlus prijeti da će pući od pretrpanosti. Zanosi je i ne uspijeva postići svoj uobičajeni manekenski hod.

Par srednjih godina koji se drži za ruke, gledajući uvis pokušavaju pročitati broj svog perona na mjestu gdje su ispisani plastični brojevi ispod limenog krova autobuske stanice.

Iz jednog od obližnjih bifea čuje se muzika nepravilnih ritmova nekog narodnjačkog hita. S krova, iz dimnjaka izlazi dim i širi miris roštilja. Pred vratima, među nogama ljudi, u kratkim letovima i skokovima, jato golubova u potrazi za mrvicama. Među njima vrapci.

Iz kreštavog razglasa jedva razumljiv glas objavljuje poziv putnicima za ukrcavanje na neku od brojnih destinacija.

Ispred otvorenih vrata autobusa, koji vozač povremeno turira, djevojčica grčevito grli maminu nogu. Na trenirci u kojoj je majka ostaju vidljivi tragovi suza. Svakog trenutka fleka je sve veća. Djevojčica plače. Isprekidanim glasom, kroz jecaje, izgovara jedva razumljive riječi. „Nemoj… ne ostavljaj…”

Nekoliko koraka dalje, dječak, djevojčicin brat, drži oca za ruku, šuti. Gleda majku, njeno zgrčeno, uplakano lice. Bez glasa. Zatim, dječak iskorači i pogleda očevo lice. Blijedo je. Položaj vilice otkriva da su mu zubi u jakom stisku. Pogled završava negdje daleko iza autobuske stanice.

Osjeti kako ga peče svaki geler zaostao u tijelu nakon ranjavanja a koje doktori nisu smjeli vaditi zbog mogućih komplikacija, pa im se ne zna ni tačan broj. Sljepoočnice mu pulsiraju i osjeća nalet krvi u mozak. Ne trepće. Ruka, koju drži njegov sin je opuštena, gotova neupotrebljiva, bar prema zadnjim nalazima koje je dobio. Na nove nalaze će čekati bar šest mjeseci, kada je zakazan termin za magnetnu rezonancu. Sve manje je osjeća kao svoju. Ali je svjestan da u ovom trenutku dječaku znači sve.

Svjestan je i bezizlaznosti situacije u kojoj se nalazi i to ga najviše jede. Invalidnina koju dobija ne omogućava im ništa. I nju su u više navrata, godinu za godinu redovno smanjivali, pozivajući ga na revizije. Ruka koja se suši u službenim knjigama je u fazi oporavka. Nikad utvrđen broj gelera u predjelu stomaka iz godine u godinu je manji. Birokratija je neumoljiva. Računica jasna.

Ženina plata za koju crnči, preuzimajući noćne smjene kako bi preko dana bila s djecom, ne omogućava im ni osnovnu mjesečnu fasungu. A djevojčica ove godine polazi u školu. Tome se silno raduje i ne prestaje da priča. More na kojem nikada nije bila ni ne pominje. Mašta o haljinici koju će obući prvog dana škole, školskoj torbi i novim knjigama. Već zna sva slova.

Želudac mu je svezan u čvor. Čini mu se isti onakav kakav je na ženinim tenisicama a koji je jutros u neznanju svezala spremajući se za put. Nije joj skrenuo pažnju, nije rekao ništa. Ne zna ni da li je progovorio od onoga dana kada je došla i rekla da je dobila ponudu da ode u Njemačku i radi kao medicinska sestra u nekoj bolnici nerazumljivog naziva baš kao i mjesto u kojem se nalazi.

„Preko ljeta samo“, rekla je. Nemamo druge opcije, neće se raspravljati i baš kao što se on u ratu borio, ona će se boriti sada. Nije ništa rekla o uzaludnosti njegove borbe i izdaje koju trpi i on i porodica trideset godina nakon rata. Nije ni morala. Svjestan svoga stanja i nemogućnosti da se snađe u novonastalim okolnostima, šutio je. Osjećao je sramotu zbog situacije u koju su dovedeni.

Logično je bilo to o čemu je neprestano govorila. Da se ne zamara patrijarhalnim idiotlucima, da je i dalje muško ali i radno nesposoban a da je ona u snazi i da ima mogućnost da zaradi i da je to i dalje njihova zajednička borba za njihovu djecu. Logično ali njemu neprihvatljivo. Zato je sada skamenjeno stajao zagledan preko njenog ramena tamo put brda, što se vidi ispod staničnog krova. Tamo gdje ga je stigla granata. Da sam barem poginuo, pomislio je.

Vozač kratko pritisne sirenu i da znak da je vrijeme za ukrcavanje. Njih četvoro se skupe u zagrljaj. Njegova ruka ostane da visi.

Tik do njih, muž i žena brišu suze, gledajući u prozor iza kojeg je njihov sin sa slušalicama u ušima i koji sa širokim osmijehom odlazi na studij u inostranstvo.

  • izvor: nomad.ba