Život zna biti nepredvidiv…
Tog jutra, dvadeset i trećeg jula dvije hiljade dvadeset i pete godine, sve troje su se probudili ranije nego inače. Razlog tome nije bila vrela noć i ništa svježije jutro. Svako je na svoj način bio uzbuđen i razvaljen emocijama. Sigurno da to nisu tako zamišljali.
Sin se lijeno protegnuo, okupan suncem koje je ulazilo kroz prozor na kojem prethodne noći namjerno nije spustio roletne. Kao još jedan garant, pored alarma na mobitelu koji je namjestio na željeno vrijeme. Nije imao problem s ustajanjem ali za svaki slučaj učinio je to iako se probudio gotovo sat prije zvona. Pogledao je preko stolice, uredno složene pantalone, košulju i sako. Nasmijao se. Prilikom posljednjeg boravka kući, pronašao je svoje matursko odijelo i ponio ga za ovu svečanu priliku. Srećom još uvijek je u njega mogao stati. „Taman će poslužiti i za ženidbe“, pomislio je jer to nije bio njegov stil ali takve zvanične manifestacije zahtjevaju određeni dress code pa ga valja i ispoštovati. Ustao je i u prolazu do kupatila pristavio džezvu za kafu.
Majka je osjećala snažnu mučninu, jaču nego prethodnih dana. Taj neprestani nagon na povraćanje i konstantno gađenje je tjeralo na plač. Sedma je sedmica kako, osim cijeđenih sokova i dobro procijeđene supe nije pojela ništa konkretno a za sve to vrijeme umire od gladi. Dok rukom prelazi preko ogromne fleke na vratu koja je dobila već prilično tamnu boju, s dvije roze flekice koje prijete da se pretvore u otvorenu ranu, oči joj se mute od suza. Zato brže bolje odvrće česmu i umiva se, potapajući suze u vodu, pazeći pritom da ne pokvasi vrat. „Jebo te ova zajebancija“ promrmlja u nakupljenu vodu u dlanovima a onda opet osjeti iz grla snažan poriv na povraćanje.
Otac za to vrijeme bulji u plafon. Glavom premeće obaveze za taj dan. Milion nekih sitnica ali ništa konkretno. Ili mu se to tek tako čini. Već mjesecima ne spava u komadu. Budi se svaka dva sata u međuvremenu sanjajući gomilu gluposti, potpuno nepovezanih s bilo čim a kamoli stvarnošću. U kratkoj pauzi jave između dva sna, zna samo da naglas izgovori bože sačuvaj. Ujutro se ne sjeća ni jednog sna ali je svjestan da nisu u pitanju traume već potpuno nepovezane radnje i likovi. To ga iscrpljuje ali zna da će proći. Uvijek prođe. Faza je to koja se dešava s vremena na vrijeme. Ne voli taj osjećaj ali mu je poznat još iz rata a u međuvremenu je naučio da živi s njim.
Nakon što se okupao, obrijao brkove i sredio bradu sin se još jednom pogledao u ogledalo na izlasku iz kupatila i sam sebi namignuo. Voda u džezvi već davno proključala, isparila je do pola. Dosuo je novu i otvorio mali frižider koji dijeli sa svoja dva cimera. Za veći su itekako imali potrebe ali im se ta investicija još uvijek ne uklapa u trenutnu finansijsku situaciju. Namazana šnita hljeba, kriška salame i list gaude, doručak prije kafe i cigare na balkonu s pogledom na stari dvorac na brdu.
Majka i otac obavljaju svoju već uigranu jutarnju rutinu, izmjenjujući se na relaciji kuhinja, kupatilo, dnevni boravak. Voda za kafu. Nakon toga voda za čaj od kadulje kojom majka ispire usta. Cijeđenje soka cveklamrkvajabuka za jačanje imuniteta. Čokolešnik razmućen u bogdicu mlijeka jer to je jedino što može jesti a da nije tekućina. Tako već sedmicama. Danas je srijeda i treba krenuti nešto ranije jer majka tim danom vadi krv kako bi se provjerili nalazi na kontroli četvrtkom.
Sin izlazi iz haustora i ne primjećujući da je, dok je silazio niz stepenice, čak kao i malo zaplesao uz ritam muzike koja mu je svirala u slušalicama. Osjećao je blago uzbuđenje, možda po prvi put od kako je položio državni ispit, odbranio diplomski rad i u međuvremenu uspio upisati Master i to na svom Univerzitetu, što je značilo da neće morati mijenjati ni grad, ni stan, ni cimere, ni raju. Sve ono što je za ove tri godine stekao, izgradio, a što ga čini sretnim. Sjetio se u tom trenutku svoje prve godine i boravka u studentskom domu. Zajedničkog života s Japancem, studentom medicine u desetokvadratnoj studentskoj sobi i dijeljenja zajedničkog kupatila sa susjednom sobom. Taj susret različitih kultura i navika, haosa u zajedničkoj kuhinjici premaloj za desetine studentskih soba na tom spratu. Kuhanja špageta u kuhalu za vodu. Dva kruga i još pet minuta stajanja u provreloj vodi. Liste čekanja za vešeraj. Krene prema tramvaju i mahne Vijetnamcu iz lokalne samoposluge.
Za razliku od ostalih dana u sedmici, majka i otac srijedom idu autom. On je sačeka da izvadi krv, odveze je do bolnice i dok ona obavi zračenje on iskoristi priliku da ode u nabavku potrebnih stvari. Petkom kada je i kemoterapija nakon zračenja a koja traje više od četiri sata ima vremena i za eventualne ozbiljnije obaveze. Drugim danima pješače do bolnice i nazad i tako održavaju kondiciju koliko je god moguće. Drže se za ruke, nešto iz navike a u situaciji u kojoj su se našli više iz potrebe da je na nekoliko uzbrdica vuče jer svakim danom ima sve manje snage. „Nikolica s prikolicom“ šali se majka. Obučeni su u lagane ljetne, šarene mondure, sa šeširima na glavi, štiteći se od sunca pa ljudima koje sreću izgledaju kao da su pošli na plažu. Pritom ona nosi i kišobran koji joj štiti područje vrata koje ne smije biti izloženo suncu. Sa slušalicama iz kojih svira puljanski radio “Maestral”, tako da sebi stvaraju privid da su zapravo u Istri i da su upravo krenuli do Duge Uvale na kupanje, a da će im simpatični radijski voditelj u međuvremenu saopštiti sve događaje na koje bi mogli otići navečer.
Izašavši iz tramvaja, sin ugleda svoj odraz u izlogu radnje na tramvajskoj stanici. Sako, bijela košulja, crne, svečane pantalone i nešto više kao tene nego klasične cipele na nogama. Ipak ne treba pretjerivati bez obzira na svečanost. Izvadi mobitel iz džepa, pronađe zajedničku grupu na WhatsApp-u s roditeljima. Posljednja poruka koju je majka poslala sinoć glasila je „Očisti cipele. Đon!“. Glasno se nasmije, napravi selfi, pošalje ga a onda za svaki slučaj pogleda i cipele. Digne glavu i pred Univerzitetom ugleda svoje sjajne prijatelje koji su, bez obzira na svoje obaveze na fakultetima i poslovima i činjenici da se promocija diploma dešava u deset sati ujutro, došli. Svjesni da roditelji ne mogu biti tu i da ni njemu nije svejedno zbog te činjenice, što bi se reklo u žargonu te generacije – ispoštovali su ga. Progutao je knedlu u grlu, popravio frizuru i širokog osmijeha krenuo im u susret i zagrljaje.
Otac i majka vozeći se prema bolnici šute. Znaju da su u mislima na istom mjestu kao što su im i osjećaji isti. Beskrajni ponos ali i tuga. Oči kriju iza sunčanih naočala. Bježeći od tog stanja, valjda u strahu da se ne rasplače uslijedi pitanje. „Jesu li ti uspjeli naći venu danas?“. Njoj su od silnih vađenja krvi, kemoterapija, infuzija obje ruke do lakata u modricama. „Jesu, ok je malo više krvari a zaboravih uzeti drugi tufer.“ I onda opet tišina do bolnice. „Prozovem te kad završim“ – kaže majka i izađe iz auta a otac produži izlazeći iz bolničkog kruga.
Na radiju zvučni signal i glas spikera koji govori:
„Tačno je deset sati. Vijesti počinjemo informacijom o zahtjevu više od stotinu organizacija koje su pozvale vlade da poduzmu mjere zbog širenja gladi u Gazi i zatražilo trenutni i trajni prekid vatre te ukidanje svih ograničenja isporuka humanitarne pomoći. Ministarstvo zdravstva Gaze saopćilo da je u posljednja 24 sata umrlo još deset Palestinaca od gladi i pothranjenosti. Izrael je od oktobra 2023. ubio više od 59.200 Palestinaca, većinom žena i djece, u Pojasu Gaze. Vojna kampanja je devastirala enklavu, urušila zdravstveni sistem i dovela do ozbiljne nestašice hrane.“…
Ceremonija dodjele diploma podrazumijeva protokol u kojem diplomanti prolaze tri kruga. U prvom krugu student izlazi pred akademsku zajednicu, pokloni se dekanu i ostalim prisutnim profesorima što simbolizira poštovanje prema Univerzitetu i znanju te kao i zahvalnost za stečeno obrazovanje.
Majka ulazi u već dobro poznatu čekaonicu, pozdravlja se svojim novostečenim poznanicima koji su na istom tretmanu, i ostavlja malu knjižicu u kojoj se evidentiraju zračenja na pult.
Otac parkira auto i kod prodavača koji nema zakupljenu tezgu na pijaci kupuje domaći čaj od kadulje i kunice te nešto domaćeg povrća.
Istovremeno sin obavlja drugi krug ceremonije, idući prema Bedelu, osobi u ceremonijalnoj odori koja nosi zlatni štap, simbol akademske moći i autoriteta. Dodiruje ga što simbolizira prihvatanje akademskog dostojanstva i pripadnosti zajednici učenih ljudi.
Majka pridržava specijalno za nju napravljenu masku koju joj stavljaju preko lica i koja služi za zračenje tačno određenog dijela tijela na kojem je ustanovljen karcinom.
Otac zagleda teleću koljenicu koju mu je mesar pružio preko pulta. Prevelika je ali nema izbora. Moli da mu se, ako je moguće isječe na četiri dijela. Od nje će popodne praviti supu.
U trećem krugu, sin preuzima diplomu iz ruku Dekana i taj trenutak prema protokolu označava zvanično okončanje studija i ulazak u akademsku zajednicu kao diplomirani član.
Majka se pozdravlja s inženjerima i inženjerkama radiologije, preuzima svoju knjižicu u kojoj je evidentirano i današnje zračenje.
Otac preuzima spakovanu, iskasapljenu koljenicu i račun koji mu preko pulta dodaje mesar.
Tog trenutka sve troje na svojim mobitelima dobiju notifikaciju koja ih podsjeća na uspomenu staru tri godine. Zajedničko putovanje u kojem sin započinje svoj studentski život a njih dvoje ostavivši ga, nastave put svoje voljene Istre. Fotografija napravljena na isti dan, dvadeset i trećeg jula dvije hiljade dvadeset i druge. Sin za volanom na ulasku u grad u kojem će studirati.
…itekako.
Odgovori