KNJIGA – “BIO JE LIJEP I SUNČAN DAN”

517 – 852

Da ovo nije priča uhvatio bih se u laži.

Fikcija dozvoljava da bude rat. Da se zateknem na stražarskom mjestu broj dva. Da je predvečerje ljetnjeg dana 1993 godine. Da imam šljem na glavi. Da po njemu udaraju otpale grančice jabuke ispod koje stojim. Već deset minuta. „Stojan“ kako ga od milošte zovem je neumoran. U pravilnim razmacima pritišće obarač. Kratki rafali sjeku mlade grane sa već formiranim plodovima.

„ Dokle brate Stojane ? Hajde bolan da zapalimo po jednu … odmori malo.“

Govorim mu baš kao da se ne nalazi na Gavrića brdu. Odavno već zamišljen lik Stojana mi odgovara da se jebem.

„ Dolaze naki u obilazak linije. Strpi se, misliš da ja ne bi zapalio ?“

 Zvuk stanice.

„ Šejtane imal’ šta smotano ?“

„ Ostala još naka stara deka u bajti, hoćeš da je smotam ?“ – odgovaram šeretski.

„ E nabijem te nezasita.“

„ Amidža, znaš šta bi rekla moja nana, da je makar i kunice“

„ To je čaj, idiote šejtanski … “

„ Po pravil’ma, po pravil’ma … koliko puta vam treba reći da sredstva veze ne služe da bi se vi zajebavali, već da su ona materijalno tehnička sredstva koja …“

„ Skrati Mekso, ufatiće te Stojan goniometrom.“

„ Pusti ga bolan Šejtane, da ponovimo lekciju, možda će nam dat’ kontrolni kad se vratimo“

„ Šejtane i  Amidža kad se vratite na raport.“

„ Razumijem“

„ Kaže se razumem, tako piše u ovoj Meksinoj knjizi odakle čita„

„Naređujem da iste sekunde prekinete … centar veze ovdje“

Tišina.

Stojanu je izgleda prošla „delegacija „. Sad i on puši. Ništa nam drugo ne preostaje nego da pušimo. Zajedno. Posmatram francuskog pripadnika Unprofora, izmilio je iz podzemnog bunkera. Miševi, čim čuju pucanj, bježe unutra…

Ja što smo se skupili lijepo.

Stojan na Gavrića brdu. Žan Pjer na aerodromskoj pisti. Šejtan na objektu DB. Svako na svom zadatku.

U rasponu od 200 do 1000 metara. Žan Pjer ne puši. Fura se na zdrav život. Na to ga je navukla bivša djevojka. Malo mu je frka ali stoički podnosi trenutni položaj. Kada se vrati kući imaće o čemu da priča.

Već joj vidi zadivljenu facu, suze u očima dok dovršava svoju ratnu storiju. Otići će da popravi šminku, mudro sačekati da sva raja ode, a onda … neće više biti bivša.

Stojan nervozno gasi cigaru. Uvijek posljednjih pola sata protiču kao usporen film. Tada više puši. Više razmišlja. Tad mu je pun kurac svega. I rata i svog sranja koje ga okružuje.

„ A ti ? „

„ Šta ja … ko  …“

„ Pitam šta je s tobom ?“

„ … kako to da … pa ti si još 86-te … „

„ Jesam, preselila sam, pa šta … ko čudna mi čuda.“

„ Znam al’ … šta je ovo … majko mila … „

„ Čavkune nanin, isti si mi ost’o … samo si porast’o“

„ Ma jesam, mislim nisam … ma ne kontam ja ovo … jesam li poludio ?“

„ Nisi dušo, sve je u redu, samo sam došla da te obiđem, vidiš kakav je vakat.“

„ … a kako si ti … mislim …  nemam pojma šta da mislim …zbunjen sam potpuno … „

 „ Nije ni čudo sine, dobro si ikako pri pameti … znam ja …  „

„ Ja dobro si .. ti si bila u onom ratu …sjećam se kad si mi pričala za onog što ti je pušku …“

„ Jašta sam, ali ovo je nešta drugo … drugačije … kol’ko vidim „

„ Stani bona … svog si me izbihuzurila … otkud ti ?“

„ Kako otkud ? Pa zvao si me „

„ Kad ?“

„ Ono veče, sjećaš se … brali smo to popodne šljive u bašći … pa si ti otiš’o i ja te ko vazda molila da se javiš kad stigneš kući „

„ Sjećam se … ali … kakve to ima veze … ti si  …“

„ Jesam, preselila u međuvremenu … al’ si zvao „

„ Tad smo doletili i našli te na serdžadi …nismo ni znali …“

„ Mnogo toga niste znali ko što ne znate ni sada …“

„ Munira bona de se saberi prije no što se ja potpuno oduzmem … objasni mi „

„ Nema se tu šta objašnjavat’ , jesil’ zvao … sjećaš se broja, jel de ?“

„ Nemam po …  čekaj … znam  517 – 852 „

„ Eto vidiš … „

„ Ne kontam kakve to veze ima … ti si 86-te … a telefon je prestao da radi 92-ge…“

„ U pravu si. „

„ 2. maja … kada su pokušali upasti u grad … tada su zapalili poštu na obali … centrale …“

„ Tada je sve počelo sine. Tada su i uspostavljene veze al’ je gužva bila do sad. „