Moj modni izričaj, bi se prije mogao nazvati krik sezone. S naglaskom na krik, bez obzira na godišnje doba, sezonu, trendove…
Glavna odrednica, većeg dijela života bilo je kako pokriti stomak, s kojim sam se u ovim godinama već i pomirio, i kojeg nosim kao materijalni dokaz, minulog rada. Uglavnom su to bile široke košulje, veste i kaputi koje bi kao neobavezno padale preko stomaka, hinjeći nonšalanciju i umjetnički stil. Vjerovatno kao posljedica moje građe tijela. Takozvani „buba stile“, pritom se misli na vrlo popularni volkswagenov model automobila.
Uz takvu građu, zadužio sam i kosu, blago slamnatu, neke neodređene boje koja ide na plavo i sve u svemu ninašta nalik. Zato sam bio jedan od onih kojima su ljudi isticali oči koje su opet zelene, s varijantama sivog prema plavoj kad sam tužan ili ono baš umoran. Znate za ono kad neko i nije baš lijep, pa mu se onda istakne pojedinost kako bi mu se, eto dodijelio neki kompliment.

U ranoj mladosti, još uvijek nesvjestan značaja vanjskog izgleda, a bez bilo kakvog modnog znanja (kojeg nemam ni dan danas) opredijelio sam se za rockabilly varijantu. Bila je to onomad vrlo jak ‘pokret’ u Jugoslaviji. U „Crvenoj galeriji“ održavao se, ako se dobro sjećam, festival bendova. Jednom prilikom mi je pivu platio Rade Šerbedžija, čiji je sin svirao u jednom od bendova iz Zagreba. Ali to je za neku drugu priču.
A zapravo su zulufi bili ti koji su učinili da odem u tom pravcu. Još dok sam imao četiri dlake u šest redova na bradi, bjesomučno sam žiletom izbrijavao mjesto na kojem će se ubrzo pojaviti dovoljna količina dlaka, kako bi se u službenim knjigama mogla zavesti kao zuluf. Podsjetimo li se na moju slamnatu kosu, sasvim logičan izbor je bio rockabilly. Savršeno svjestan da nikada neću biti frajer kao Elvis Presley ili John Travolta.
Vremenom ću spoznati da ljepota, izgled i stil, u svijetu koji iz dana u dan sve više preferira formu od suštine, itekako imaju presudan značaj u izboru. Partnera, partnerice pa i posla ako hoćete.
Dokaz tome je sve ono što danas živimo. Influenseri i influenserice, pjevači i pjevačice sa osnovnom školom su oni koji su na naslovnicama, oni su koji se pitaju, slikaju i koji u konačnici imaju najveće honorare. Klikbejt novinarstvo u kojem od suštinskih, egzistencijalnih stvari, javnost preferira, polupismene moćnike u vidu političara u skupim odjelima i limuzinama.
Moj stil se u godinama u kojima jesam, nije mnogo promijenio. Ono što se promijenilo je to da me više nije briga. Ostvario sam se, što bi se reklo. Ne moram više ništa. Namorao sam se.
Sada se nosim (zamal’ ne rekoh gdje) u skladu sa osjećajem i prilikama.
Uglavnom vremenskim.
Ljeti su to obično široki laneni komadi (što bi rekli stilisti) i za vrijeme velikih vrućina, obavezno šešir. Često se desi da mi se na ulici ili kakvoj radnji, obrate na engleskom, potpuno začuđeni zašto neko s Bjelava nosi šešir u sred Sarajeva. Onda objašnjavam da šešir služi kao zaštita od sunca. U kišnom periodu, znam nabaciti jedan od dva kačketa koja imam. Jedan je kačket FK Željezničar na kojem diskretno piše 1921, poklon mog sina zbog čega mi je posebno drag a drugi je poklon mog prijatelja, koji mi ga je donio iz Vijetnama. U strahu od Lelice, koja ima opsjednutost slaganjem boja, obično biram onaj za koji mislim da mi se bojom slaže uz neki dio garderobe koji sam nasumično tog dana izvukao iz ormara.
Neko jutro, vidjevši da pada kiša a da mi frizura nije baš reprezentativna, uzeh kačket u boji duksa, koji sam imao na sebi i izađoh iz kuće.
Već u mahali, ekipa radnika koji komšiji zidaju ogradu, pozdraviše me širokim osmjehom uz odobravanje. „Svaka čast“. Malo se začudih, uzvratih i sam osmjehom. Ne stigavši ni da se zamislim nad iznenadnom ljubaznošću, sretoh ženu pod kišobranom koja se nasmiješi, klimajući glavom kad me ugleda. Tada sam već počeo da se preispitujem, šta je to što izaziva ovakvu reakciju ljudi koje srećem. U međuvremenu naletjeh na komšiju majstora za sve i svašta, koji ima običaj reći da dok je radio nije ništa radio, a da od kako je u penziji ne prestaje da radi. „Ma bravo, komšija“. Veselo je uzviknuo kad me je vidio. Jedva da sam stigao išta reći, sada već ozbiljno zbunjen. Konačno, kod kafane, „Dva jablana“, stariji gospodin me je doslovno zaustavio, govoreći: „Dok je bila petokraka, znalo se sve, šta i kako treba. Od kad nje nema, sve je otišlo u vražiju mater. Jebala ih ‘vaka demokratija.“
Tek tad sam shvatio o čemu se radi. Nastavljajući da hodam ulicama, razmišljao sam o tom fenomenu. Da, fenomenu.
Fenomenalno je kako se svijet, i to ne samo ovaj naš bosanskohercegovački, pretvorio u svijet simbola i statusa za koji se borimo i kojima težimo. A oni zapravo ništa ne znače i ne obezbjeđuju ni osnovnu egzistenciju. Bar ne većini. Tek mala skupina ljudi u svijetu, sasvim nezasluženo, bogati se i vlada zahvaljujući njima. I umjesto da kao većina, zahtjevamo i težimo suštini, mi se i sami upuštamo u nametnutu igru. Nadajući se, valjda, da će i nas „prosrati“ i da ćemo i mi biti dio te moćne manjine. Influenseri, youtuberi, estradne ličnosti, dio neke, bilo kakve vlasti…
Od svih mogućih tumačenja, petokrake kao simbola, ono za čim mi patimo, je zapravo njen simbol idealnog društvenog uređenja.
A to nema veze s ideologijom.
Ili ima?