Izmaklo mi se tlo pod nogama.

Ne doslovno. Iako mi se čini da bi mi bilo lakše da se nešto takvo desilo. Da sam slomio nogu, ruku, koje rebro, bilo šta. Bila bi to fizička bol. Tehnički problem s kojim bi znao da se nosim.

Ovako se samo nosim. Doslovno. Stojim, hodam, radim sve što treba i zapravo se spolja ne vidi ništa neobično. Iznutra je potpuni haos.

Vreća od tijela i kože unutar koje su poispadale sve godinama brižljivo slagane fioke s nagomilanim osjećajima, frustracijama i čim već. Svakim korakom tumbanje iznutra nered čini većim, samopouzdanje manjim.

A činilo se da sam se posložio. Desetak godina sam radio na tome. Svakodnevno brišući prašinu sa, ne vlastitim izborom životnih iskustava, pažljivo ih raspoređujući, sortirajući ih po veličini, važnosti u manje ili veće pretince.

Pretpostavka je majka svih zajeba, iskustvena logika put u izgubljenost. A ja sam upravo na tom putu. Nesnađen. Zatečen. U raskoraku između logike kojom sam se vodio i svjesnosti o njenoj neupotrebljivosti u novouspostavljenom poretku vrijednosti.

Iako nema očekivanja u situaciju u kakvoj jesmo, ja bih trebao biti jak i postojan. A čini se da se ona bolje nosi sa svojim škampom nego ja koji se rasipam. I to me dodatno jebe.

Sklanjam pogled, bježim u kuhinju, namaštavam i nakuhavam iako osim tekućih stvari kroz njeno grlo ništa ne prolazi. A i to joj se gadi. U svakoj njenoj faci gađenja na bilo šta što pokuša da pojede vidim ono što ona ne zna i ne sluti.

Izraz njenog lica vidim kao reakciju na moju slabost koju krijem. Uz kompletan raspad sistema još i grižnja savjesti. Od one zašto se to dešava njoj a ne meni do novouspostavljene u kojoj ona bolje podnosi i zračenja, kemoterapije, mučnine i sve što ova pizdarija nosi sa sobom od mene koji bi trebao da budem podrška. U pojam me ubija ta nemoć.

Ona pušta glasnu muziku, pleše kad osjeti na trenutak malo snage u svom malenom tijelu koje kopni. Ja bježim iz kuhinje u baštu, pa se zavučem u svoj radni prostor iza stalaže s knjigama. Buljim u prazno u pokušaju da se dozovem da ne pustim suzu, jer nakon prve bi otčepilo.

Isplakao bih i rat i nikad završeno poslijeraće puno nepravde, zlobe i tuge. Smrt roditelja, dragih ljudi i spoznaja o prolaznosti. Odlazak djeteta od kuće i istovremeni osjećaj tuge što nije s nama i sreće da je sretan tamo gdje jeste.

Ne mislim da sam jači spol. Štaviše. Ali na ovom našem, mikro primjeru, unutar naša četiri zida u situaciji koja nas je snašla, mogao bih i morao biti makar jednakopravan u psihičkom smislu. Ta spoznaja me razdire i tjera u očaj.

Sada se naprosto sručilo u savršeni nered.

Sve ono proživljeno i preživljeno, strahovi, bojazni, nade, propuštene prilike, neizgovorene riječi, mogućnosti, pravde i nepravde. Fragmenti događaja, sitnice, krajolici i nepregledna galerija likova.

Dani su nesnosni. Noći još teže. Sav nered posložen u niz snova koji se smjenjuju. U kratkim buđenjima u polu nesvijesti pokušam da uhvatim nit.

Tako do spasonosnog svitanja, kada mi svjetlost dana otvori oči i da valjan razlog da ustanem. Tada ležeći, iscrpljen blenem u plafon ne prihvaćajući činjenicu da se ni ovoga jutra ne mogu sjetiti ničega.

Rijetko izlazim, odbijam pozive na kafe i susrete. Svaki susret sa bilo kim u meni izaziva panični napad koji čini da se u svakoj sekundi smanjujem pred osobom sa kojom razgovaram.

Onda uslijedi poziv. Ponuda za posao. Velike i važne riječi koje me hvale i više nego što je to naprosto tačno. I u normalnim okolnostima se nisam znao nositi sa sličnim stvarima ali u ovom trenutku i stanju u kojem se nalazim, pohvala mi izaziva paniku. Doslovno. Najradije bih ustao od stola i pobjegao glavom bez obzira.

Nervozno ispijam kafu, palim jednu na drugu cigaru. Samopouzdanje mi je ispod svakog minimuma.

Pokušavam da odigram pametno, da ne otkrijem koliko sam slab, da pokažem zahvalnost ali i da odgodim ako je ikako moguće to bar za mjesec, dva, vadeći se na čekanje njenih finalnih nalaza za koje se nadamo da će pokazati da je škamp otišao bestraga.

Besmisao je potpun. Ponuda u pravo vrijeme. Nakon trideset godina znao bih tačno kad mi je plata. Imali bismo zdravstveno osiguranje, što nije zanemarljivo u odnosu na njen posao koji je vrlo neizvjestan. Radio bih ono što volim s ljudima koje manje više znam i koji su mi dragi. Sve posloženo kao u završnoj filmskoj sceni neke romantične drame. Ali kako među svijet. Kako opravdati hvale i očekivanja ovako rasut kako nisam nikada bio.

Ona je oduševljena, presretna zbog mene – ne zbog nas. Ne prestaje da priča iako joj je zračenje u potpunosti spržilo pljuvačne žlijezde pa nakon nekoliko rečenica izgubi glas. Svakom njenom, sve teže izgovorenom rečenicom tonem dublje u dvosjed na kojem sjedim, nervozno drpam dekicu kojom se pokrivam i premještam jastuke. Na ivici plača. Osjećaj je grozan, ovo je prvi put da u naših trideset godina zajedničkog života nešto krijem od nje. Ali spoznaja da meni nije ništa a njoj je trenutno sve, tjera me da joj po prvi put budem „nevjeran“.

Ona ustaje, pojača muziku i zapleše.

 „Hajde sad u to ime idi napravi nam one ljigave špagete što mi prolaze kroz grlo s morskim plodovima a ja odoh da nam složim ladice, koliko mognem i koliko budem imala snage. Diži dupe!“