Pita Lelica dok stojimo pred DIP-om bolnice Koševo, čekajući još jedan konzilijarni pregled. Prešutim odgovor, svjestan da je svjesna da, baš kao i ona vrtim filmove svih naših boravaka na klinici i ispred nje.  

Pregledi. Konziliji. Operacije. Čekanje nalaza. Zračenja. Kemo-terapije i svega onog što smo odstajali na istom mjestu u prethodnih godinu i pol dana. Tačno zna da opet kreiram cijeli park na velikoj zelenoj plohi ispred DIP-a u kojem je posađena cijela šuma, raznovrsno bilje i cvijeće, postavljeni masivni drveni stolovi i klupe, do kojih se dolazi lijepo uređenim stazicama, na kojim sjede ljudi koji su tu ne svojom voljom, već nevoljom. Koja bi možda za bogdu bila manja i lakše bi se podnijela da se preživljava u malo drugačijem ambijentu. Malo. To malo koje bi značilo mnogo.

“Hajmo bacit’ još jedan tradicionalni krug, pa hajmo gore. Za deset minuta počinju  prozivati” kaže.