Ne znam šta se dešavalo prije dvije godine.
Iskreno, nemam pojma šta mi se desilo ovih dana a kamoli prije dvije godine. To valjda dolazi s godinama, kao i mnogo drugih, propratnih stvari kojima se isprva čudiš, zbune te i suoče sa stvarnošću. Bude neprijatno.
Spoznaja da stariš, da te stižu godine i sve ono što taj proces nosi sa sobom.
Spustiš nešto, ostaviš sa strane i onda tražiš. Satima. Ukrštaš olovke…
Pustiš suzu na patetičnu scenu u filmu, koju ranije ne bi ni vidio u treptaju oka.
Zaspiš u dijelu u kom se raspliće radnja, otkriva poenta filma, pa kad otvoriš oči bunovan, čudiš se nekim potpuno drugim likovima i mjestu zbivanja.
Skloniš deku i put spavaće.
Onda se prevrćeš, namještaš se, preslažeš jastuke. Sjećaš se kako si mogao nekad…
Sad držiš položaj dnevnog boravka. Za izać’ iz kuće na kakav događaj, mora se poklopiti mnogo stvari. Da je baš, ali ono baš nešto što te zanima, da je lijepo vrijeme, da nije kasno, da je Merkur u tranzitu u sedmoj kući…
Ne baratam svim stručnim nazivima i skraćenicama koje označavaju psihičke poremećaje po raznim osnovama a čujem i čitam, sve su popularniji. Ja za takvo stanje kažem „da sam ko leptir“. Neka unutarnja nervoza, bezvoljnost i tupi bol u donjem dijelu stomaka.
Posljednjih godina uz to prisutna je i svojevrsna grižnja savjesti.
Najgrozomorniji osjećaj koji nosim kao nasljeđe iz rata je osjećaj bespomoćnosti. Situacije u kojim sam se nalazio u tome periodu i u kojim sam pomišljao da neko, negdje, bilo gdje u tom trenutku ispija kafu, ide u kino, na more, vodi ljubav, putuje…
Otkud ja ovdje i zašto? Grižnja koja me napada sve češće, posljednjih godina izazvana je sada napadima savjesti dok ispijam kafu, putujem ili šta već radim, da se tamo neki Zoka u Gazi, Ukrajini ili bilo gdje na svijetu pita – otkud ja ovdje i zašto?
Ona i osjećaj, nazovimo to dužnosti i poštovanja me je natjeralo da uprkos groznom vremenu i retrogradnom Merkuru, napustim položaj dnevnog boravka i spustim se do grada i makar posredno pružim podršku tim i tom nekom neznanom Zoki u dalekoj Palestini.
Znam, iz iskustva da to njemu neće ništa značiti, kao ni meni, ni nikom nikada.
A peče savjest.
Ta strašna, najstrašnija bespomoćnost da promijenimo situaciju koja je besmislena, ničim i nikom potrebna a koju bezrazložno čini ljudsko zlo.
Ispred mjesta događanja je gužva. Volio bih da me niko ne vidi a nemoguće je. Želim pogledati film, pronaći nekog „sebe“ u njemu i izviniti mu se.
Reći mu da ga razumijem i pobjeći postiđen, svojom slabošću i nemoći.
„Tamo gdje masline plaču“ dokumentarni je film koji otvara AJB DOC Film Festival u Sarajevu. Opredjelivši se za jasno zauzimanje strane i pružanje podrške onim koji trpe nepravdu, koji ginu i nestaju s lica zemlje u stravičnom genocidu.
Vrlo hrabro, za razliku od mnogih koji se vode politikom nezamjeranja, naslovili su festival upitnom rječju – Justice? Poziv na propitivanje pojma pravde. Zvuči globalno, zna se na šta se misli a ja opet razmišljam kako bi svako od nas trebao postaviti isto pitanje, na individualnoj i svakodnevnoj osnovi, prije nego uperi prst u nekog drugog. Mislim, samo tako možemo doći i do globalnog. Iako nikad i do istinske pravde.
Film govori o onome što svako ko želi da zna, može saznati. Nepravda stara sedamdeset i pet godina, ispričana kroz vrlo upečatljiv lik i priču palestinske novinarke i terapeutkinje Ashiru Darwish. Svaka njena riječ, svaki kadar razdire, bez eksplicitnih scena.
Boli nepravda. Bespomoćnost. Bezizlaznost…
Pred očima svijeta. Na blještavim ekranima gadžeta, dok pijemo kafu, vodimo ljubav, putujemo… već punih sedamdeset i pet godina. Koliko ljudi, koliko generacija s upropaštenim životima ako su imali nesreću da požive?
U ime koga i za čiji račun?
Sramota me moje suze dok Ashiru govori da nije zaplakala već dvadeset godina. Ali ne mogu se suzdržati. Dokusure me kadrovi nasmijanih ljudi i djece u Gazi.
Završne riječi Ashiru optimistične i pune nade. Razbijem se u paramparčad.
Ovaj film je sniman prije dvije godine.
Odgovori