A meni se samo slomio zub

Ničim izazvan puče.

Osjetio sam ga u zalogaju i malo je nedostajalo da ga progutam. Pomislio sam da je zaostali dio košpe od šljive u bestilju koji sam jeo na mekanoj krišci bageta s puterom.

Pored redovne tezge audio produkcije kolumni za jedan web portal u najavi je bio i posao vođenja Pub kvizova po BiH a krnjetak dvojke koja je pukla sada je pravio problem i pri izgovoru i pri izgledu, koji i bez rupe nije čemu.

–           Vidite, vi imate ste imali kvalitetne zube ali ono što ja u ovom trenutku vidim u vašim ustima mi se nimalo ne sviđa. Ne znam imate li već neku ustanovljenu dijagnozu ali predlažem da uporedo sa sanacijom zuba odete na recimo neki sistematski i provjerite zdravstveno stanje. Ja mislim da je ovakvo stanje zuba uzrokovano nečim drugim a mi ćemo paralelno odraditi sve što je potrebno.

Klimnuo sam glavom divnoj i posvećenoj profesorici priznavši da sam dijabetičar u pokušaju i da na kontrolu nisam otišao evo već sedam godina.

–           O tome vam pričam. To bi vjerovatno mogao biti razlog. Učinite to što prije a ja ću napraviti plan i program za zube. Za početak ćemo srediti ovu dvojku koja je pukla.

Tog popodneva je Lelica zvala Klinički centar da se raspita za nalaz biopsije iz augusta rekavši da zove iz zagrobnog života da sazna šta je bilo sa čvorićem na vratu koji se pojavio u julu. Rekli su joj da je gužva, da radi samo jedna patologinja, da će dati sve od sebe, da je potpuno u pravu i da nema opravdanja za toliko čekanje jer oktobar je – „počinje sezona kiša.“

Nekoliko dana kasnije profesorica mi je sredila zub koji je pukao i predstavila plan sanacije koji je podrazumijevao vađenje nekih šest nezdravih zuba iz gornje vilice, popravku preostalih nakon čega bi trebalo krenuti s protetskim radovima. Uz moje poslove audio produkcije i putovanja, ako bude sve po planu do ljeta bi trebao biti s potpuno funkcionalnim sredstvom za rad.

„Do tada snalazite se kako znate a tek sada ćete zapravo shvatiti šta zubi znače u vašem poslu“, rekla mi je profa.

Lelica je u međuvremenu nastavila sa kontrolama oko tog čvorića na vratu. Pošto punkcija nije pokazala ništa, preporuka patologinje, koja je ipak nešto posumnjala, je bila da bi bilo dobro da se to operiše i izvadi neovisno o tome kada će i šta će nalazi pokazati.

Meni su izvadili prvi zub. Ljubaznošću osoblja sa stomatologije i razumijevanjem za moje obaveze, dogovorili smo se da mi zube vade četvrtkom u sedmicama kada nisam na putu jer kolumne snimam utorkom i srijedom pa onda imam pauzu do vikenda kada radim onu najtežu i najdužu.

Već nakon prvog izvađenog zuba shvatio sam riječi profesorice, jer snimanje za koje mi je trebalo desetak minuta, sada se produžilo na dvadeset a ispravke prskajućih suglasnika usložilo montažu i produkciju. Posebno u situacijama kada to radim dok sam na terenu, gdje najčešće i nemam baš idealne uslove za snimanje.

Lelica je krenula da vadi predoperativne nalaze. Trump je dobio američke izbore. Ja sam otišao na put. Tri dana. Izvadio još jedan zub bez kojeg se snimanje produžava za dodatnih desetak minuta. O boli desni da ne govorim. Pa opet na put. Pa opet. Početak decembra. Odlazi na operaciju. S vrata odlazi i čvorić, ravno na biopsiju. Postoperativna faza u kojoj nju boli vrat a mene rane od izvađenih zuba. Sad ih već nemam tri od predviđenih šest za vađenje. Slova T, C, S, Š u audio montaži pokušavam da sakrijem koliko god je moguće jer više nema šanse da ih pri snimanju izgovorim kako treba.

Sve teže i žvačem pa moram da vodim računa šta jedem. Zubno meso pulsira konstantno. Praznično vrijeme provodim odmarajući od puteva i vađenja zuba. Konačno pauza. Prvog novogodišnjeg dana stiže „čestitka“ od Vlade Federacije BiH u vidu odluke o povećanju minimalca na hiljadu maraka, što diže doprinose na skoro osamsto KM. Samozaposlen u svojoj organizaciji a prebacivši tezgu audio produkcije na tu stranu, uredno sam plaćao doprinose uspjevši čak izvući i minimalac. Sada se stvari komplikuju jer za to više neće biti dovoljno sredstava.

Legalista sam i uredno prijavljujem porez od kada su rekli da je to obaveza. Još iz perioda kada niko nije ni znao a kamoli pomišljao da će se jednom razlika plaćenog poreza vraćati. A onda su prije neku godinu rekli da se više ne može raditi na ugovor o djelu ako ih ima više u jednoj godini za istog klijenta. Pa sam morao otvoriti obrt kao dodatnu djelatnost. Pa se preznojim u sto znojeva svaka četiri mjeseca kad moram izdati fiskalni račun. Toliko posla obrt ima da zaboravim šta se kad i gdje kuca između dva fakturisanja. A Vlada ko Vlada, misli na prava radnika misleći na porez koji će ubrati povećanjem minimalne plate. To što nema veze sa stvarnim stanjem na tržištu rada koga briga.

O tome da to što i plaćamo socijalno, penziono i zdravstveno a nemamo mogućnost to i iskoristiti nikog nije briga. Ni Vladu ni medije a ni one koji cijeli život plaćaju za tu vrstu usluge. Raspravljamo čija vlast je gora. Naša ili njihova. To što ću pored zdravstvenog morati privatno raditi protetiku jer na stomatologiji nemaju materijala napraviti kvalitetnu protetiku i ono što moj posao zahtjeva nikog nije briga. Vađenje još jednog zuba. Oni se mogu vaditi u okviru zdravstvenog osiguranja, doduše za svaki snimak zuba moraš platiti pet KM. Zašto, nemamo pojma. Ima prečih stvari.

Inauguracija Trumpa. Novi mandat nova nafaka. Musk postaje šef Odjeljenja za vladinu efikasnost (DOGE) i ukida USAID. Stiže mail s obavještenjem da već dogovorena tezga koju sam trebao raditi na proljeće se otkazuje. Pa još jedna. I još jedan zub leti vani. Snimanja i montaža sad traju veći dio dana. Lelicin posao također uzdrman zbog odluka nove američke administracije. No to je manji problem u odnosu na konačan nalaz biopsije tog limfnog čvora koji je operisala. Karcinom. Metastatski. E jebiga.

Popizdi Lelica i kaže da me više neće tolerisati te da se imam nacrtati sutra da povadim sve moguće nalaze a onda i na kontrolu koju mi je zakazala. Klimnem glavom poslušno a sutradan odem i da izvadim posljednji planirani zub. Sad nekoliko sedmica čekanja da se slegne zubno meso kako bi se pristupilo popravljanju onog što je preostalo. Snimanje i montaža traju i nedogled.

„Srećom“ spasi me Musk svojom odlukom o ukidanju USAID-a i ostanem bez stalne tezge audio produkcije koja mi je omogućavala uredno plaćanje doprinosa i minimalac u prosjeku svaka dva mjeseca. Sad se bar ne moram patiti s krezavim snimanjem. To što je ostalo na računu uz novu odluke Vlade o povećanju minimalca pa samim tim i doprinosa, može mi biti još za dva mjeseca bez ikakve plate. Kontrola.

Širokog osmijeha dijabetolog je gledao nalaze na svom monitoru slušajući moja bespredmetna opravdanja o tome zašto nisam stizao ranije da dođem. Onda mi je rekao da nakon sedam godina više nisam „u pokušaju“ nego da sam zvanično dijabetičar ali da nisam još za inzulina. Da terapija koju pijem se prestala koristiti prije dvije godine i da ću dobiti novu za koju misli da će dati odlične rezultate pod uslovom da i dalje zadržim uspostavljeni stil života jer ostale vrijednosti nalaza su prilično dobre.

Dolazi dijete na raspust. Pravimo zajebanciju i sa zdravstvenim stanjem i s poslovima. Kažemo ništa ne brini, drži se fakulteta, završna si godina. Uradi diplomski, ‘fataj se mastera a mi ćemo ovo izgurat. Odveze nas do Zagreba da ne zaboravi voziti a i da iskoristimo priliku da još malo budemo s njim. Busom od tamo ima samo sedam sati puta za razliku od četrnaest iz Sarajeva. A i u ZG kupi hrane koje je raja željna u dijaspori.

Utorkom smo na onkološkom konziliju. Drugim danima idem na put. Pripreme za Pub kviz koji treba odraditi u gradovima po BiH. Na stomatologiji mi profesorica liječi preostale zube u međuvremenu.

Lelici su krenuli u potragu za primarnim karcinomom, objasnivši nam da on nije mogao poteći u čvoru, već da je došao odnekud. Magnet glave vrata. Ništa. Utorak konzilij. Ginekološke pretrage. Ništa. Utorak. Srijeda na putu. Sljedeći konzilij. Pregledati dojke. Neka guta. Sumnjivo. Biopsija. Nije ništa. Petak na putu. Utorak. Hajmo dalje. PET/ CT.

–           Nažalost trenutno nema reagensa i čeka se odluka o raspisivanju tendera pa nije u funkciji. Znamo da na zahtjevu konzilija piše urgentno ali nije do nas.

Raskopavamo. Ima PET/CT privatno. U Mostaru. Par milja maraka. Treba dići minimalac na dvije milje pa da uzmu po još jedno službeno vozilo za svakog i još po jedno tri savjetnika. Još jedna otkazana tezga. Još jedno popravljanje zuba. Završen tender. Proradio PET/CT. Utorak. Nema ništa. Zajebavam je da su oni tek sad otkrili ono što ja znam dvadeset i sedam godina da nema ništa u glavi. Kaže „Mrš kad ti lijepo kažem“. Predlažu operaciju krajnika. Nakon dodatnih bojenja biopsije svi parametri pokazuju da su najvjerovatnije krajnici. Vadi predoperativne nalaze. Popravljaj zube. Molim je da ucica termin operacije između mojih zakazanih putovanja. Da budem tu. Vareš, Konjic, Jajce, Prijedor. Operacija. Odžak, Jelah. Izlazi iz bolnice. Posušje, Srebrenica. Kaže kolega da ne čuje ništa a ja vodeći kviz u bučnim Pubovima bez obzira na mikrofon frfljam i lomim jezik. Mucam i odirem jezik po rupama i ostatcima zuba koje liječim. Lelica u bolovima. Ne može da jede. Pasiram. Ono je ujeda, ono drugo joj ne godi. Peče dok guta i razmućenu tabletu u prahu protiv bolova. Ne može da spava. Šalim se da već danima ne priča sa mnom. Pitam je l’ šta ljuta? Napiše mi poruku na Viber. „Svakako si bez zuba“.

Vrijeme za obračun godišnjeg poreza. Deset posto na ono malo jada što sam napravio na obrtu za godinu dana. Boli i mene dok plaćam.

Krenuo na protetiku, naivno misleći da tu nema kakvog posla. Turpijalo i burgijalo po preostalim zubima. Bridi glava danima.

Lelicin pregled. Rana zarasta u skladu s godinama. Natenane. Čeka se biopsija krajnika. Čeka se odluka i o njenom poslu. Ja sam svoje već „popušio“. Konačno i popravka zuba završava. Sad sam spreman za protetiku. Zahvaljujem profesorici na posvećenosti i profesionalnom radu. Raspituje se za Lelicu. Kaže, možda bi trebalo provjeriti i stanje usne šupljine. Na to se često zaboravi. Ljudi ne shvataju koliko su zubi bitni za zdravlje i prečesto ih zapostave. Sjajno je u današnje vrijeme vidjeti nekog tako zaljubljenog u svoj posao. Nažalost to ne vide studenti koji su bili prisutni na par posljednjih popravki. Zahvaljuje i ona meni što sam pristao na termin njihovih vježbi.

Stigao nalaz. Nema govneta ni na krajnicima. E jebiga. Šta sad? Otisak prvi. Dva dana krezubog hodanja dok se naprave navlake. Uštimani datumi da ne moram nigdje iz kuće.

Utorak. Konzilij. S neugodom nam konzilij saopštava da oni na klinici nemaju mogućnost tog nekog molekularnog ispitivanja (NGS), a ne tako davno su imali. Da bi to istraživanje moglo konačno pokazati izvor odakle je karcinom potekao, koji lijek se koristi itd. No međutim nemaju ni mogućnost da oni kao klinika to službeno pošalju nekoj drugoj klinici u inostranstvo pa čak i da mi to platimo. „Politika, sistem, šta ćete“, kažu snuždeno i sa stidom.

Mi smo već ranije čuli za to i za način kako da se to službeno pošalje. Već smo podnijeli zahtjev za izuzeće Lelicinog uzorka. Objašnjeno nam je da bismo mogli podnijeti zahtjev za refundaciju. Odlazimo patologinji koja nam pojašnjava proceduru i kaže da je dala sve od sebe i da ne može da se načudi da ga nije našla. Svi parametri ukazuju da je na krajnicima. Ljubazno nam objasni kome i kako da podnesemo zahtjev za refundaciju. Kada smo izlazili patologinja zamišljeno gleda za nama i onda kaže da će se zadati još malo po Lelicinim drugim uzorcima krajnika, da provjeri da se ipak nije gdje zavukao.

Meni iz računovodstva jave da nema dovoljno para da se plate doprinosi. Šta ću. Nema. Neka Neka čeka dok šta bude. Ako bude. Da su mi premijer i savjetnici živi i zdravi u svojoj kapitalističkoj socijaldemokratiji bez sistema, vizije, strategije i da ih novi službeni automobili što duže služe. I mi s njima.

Legle navlake. Otisak zuba prvi. Sutradan drugi. Petak večer. Pola deset skoro. Zvoni Lelicin mobitel. Jedna od divnih doktorica (a još nismo sreli niti jednu neljubaznu ili neposvećenu osobu na klinici za sve ovo vrijeme, što samo dokazuje da problem nije u stručnosti i želji već isključivo u političkom sistemu) zove da javi da je profesorica ipak pronašla karcinom na krajnicima. Vrisne Lelica „Zoka jeeee pronašli su ga“ a kasnije smo se valjali od smijeha toj budalastoj radosti. Čuj jeeeeeeeeee.

Otisak treći. Pa prva proba kalupa proteze. Još koji dan i eto kompletirane gornje vilice. Zadovoljstvo vrijedno dvije i po milje.

Lelicin posao ide, od mjeseca do mjeseca borba. Legla proteza. Puna usta zuba, ne znam šta ću s njima. Opet učim jesti, pričati – da parafraziram Arsena. Žulja na lijevoj strani. Javljam da ću je nosati da napravim ranu da znaju gdje je treba popraviti. Stiže odgovor „nisi normalan, dođi kad stigneš da to sredimo“.

Utorak konzilij. Obradovani konzilij s razumnom zadrškom. Važno je da se sada nešto konkretno zna da se može krenuti s terapijom. Zadužujemo radiologinju. Potom i onkologinju. Konstatujem da mi je drago da su obje žene jer mi se za sve ovo vrijeme čini da one imaju veći senzibilitet za žene. Ne kažem da su doktori manje stručni ali definitivno je da su žene kompleksniji organizmi i da u periodu srednje životne dobi ono što se dešava ženama ravno je potpunom ludilu koje pored terapija za određene vrste bolesti, šta već koga zapadne, sigurno je potrebno razumijevanje i apsolutna psihološka podrška, poželjno čak i stručna. I kažu da su one onaj ljepši a slabiji pol. Budale.

Onkologinja ljubazna. Studira sve nalaze i objašnjava sve ono što treba da znamo. Kaže da je sve na vrijeme i da misli da će sve biti dobro. Dodaje da je važno ostati dobar u glavi – to je najbitnije. Ne zapostaviti kvalitet života i ne izostaviti ono što je ćejf. Obradovana je informacijom da ćemo slati uzorak tkiva na to dodatno ispitivanje u Ameriku. Objašnjava nam da je to važno radi određivanje što bolje i učinkovitije terapije. Dodajući da se samo nada da će se pokazati da ta eventualna imunoterapija jeste dostupna, da je na našim esencijalnim listama jer ako nije to bi onda morali privatno nabavljati a cifre su vrtoglave. Izvinjava se kao da je ona odgovorna za takvu situaciju i piše sve potrebno u nalaz i mišljenje sa zahtjevom prema Zavodu zdravstvenog osiguranja za eventualnu refundaciju troškova koje ćemo mi privatno platiti.

Pokrećemo proceduru za slanje uzorka za Ameriku. Četiri i po hiljade. Sutradan radiologija. Opet ljubaznost, studioznost. Uzimaju joj mjere. Ne daju mi da tome prisustvujem. Lelica kasnije priča da su joj rekli da ta neka maska koju joj stavljaju preko glave i vrata, zna biti vrela, neugodna dok se postepeno hladi tih nekih petnestak minuta.

„A ja zamalo nisam zaspala, baš mi je godilo“, kaže.

Dobila termine za radioterapiju i kemoterapiju. Nezadovoljna dok šetamo od Koševa prema Pofalićima do Zavoda zdravstvenog osiguranja da predamo zahtjev za refundaciju. Termini joj se poklapaju s filmskim festivalom u Požegi na kojem će biti prikazan jednominutni film našeg sina i što je još bitnije na kojem će i on biti prisutan. Planirala je da odemo da se vidimo. Poželjeli smo ga a ovako se nećemo vidjeti do kraja jula kada bi trebao da promocijom diplome završi fakultet. Bacanje kapica. Jebote, čitav čovjek s ozbiljnom bradom a ja kad mislim o njemu još uvijek vizualiziram ono malo slatko bebče.

U Zavodu zdravstvenog osiguranja predamo sve potrebne papire. Šetamo Vilsonovim. Umorni smo i korak nam je težak. Sjedamo na kafu u jednu od bašti. Gledamo se. Neizgovoreno pitanje. Je l’ sad to to? Nije. Ona bi još da završi nešto oko zuba prije početka zračenja. Ja popodne moram otići da mi isturpijaju ovaj dio koji me žulja. Dijete ima završne ispite, odbranu diplomskog i intervju za Master na koji je aplicirao. Poslovi vise u zraku i nikad nije bilo neizvjesnija situacija. Nalaz iz Amerike bi trebao doći do početka zračenja. A do početka terapija imamo još petnaestak dana. Lebde pitanja među nama dok šutimo. Generacija smo kojoj su pitanja kao i život lebdeći trideset i kusur godina. I iz svega smo izašli sa osmjehom na licu. Tako ćemo i ovoga puta.

–           Znaš šta?

Nakon skoro ovih trideset lebdećih zajedničkog života znao sam da će uslijediti pitanje i znao sam da će ne čekajući na moj eventualni odgovor uslijediti rečenica.

–           Hajmo pobjeći negdje nekoliko dana.

Obično na njena suluda i naprasna insistiranja o „bijegu na nekoliko dana“ krenem s milion razloga i opravdanja zašto to nije pametno, moguće i kako ne bi trebali baš u ovom trenutku ali ovaj put šutim. Znam kako je meni a ne mogu zamisliti kako je njoj iako to ne pokazuje. Jezikom dodirujem ranu na mjestu gdje me proteza nažuljala. Šest mjeseci potpunog ludila u koje smo upali a da još uvijek nismo shvatili šta nas je snašlo i šta je ono što nas tek očekuje.

– A meni se samo slomio zub.

– Šta si rekao?

– Kažem četvrtak.