Nemam pojma o muzici. Muzički razvoj mi je stao onog trenutka kada sam otkrio Arsena Dedića. Meni bilo dosta.
Naravno, muziku slušam u različitim prilikama i situacijama. Pasionirani sam ljubitelj radija, a i sam sam bio čovječuljak koji živi u radio aparatu. Često me, posebno na putovanjima, upozore na vrstu muzike koja svira na nekoj radio stanici, a ja odgovaram uvijek isto: „Ne slušam muziku, slušam radio“.
Isključivost bilo koje vrste mi je strana. Nekako je ograničavajuća. A toga se posebno grozim. I umno i prostorno. Volim kad je široko, prostrano i nepregledno u svakom smislu. U vrijeme kad sam s mlađom ekipom s radija često putovao po BiH, vozeći ih uvijek sam se trudio da idemo drugim putem. I sada isto, kada se prisjećaju naših putešesvija, ponavljaju: „Kako Zoka kaže, svaki levat će jednom naći način da ode i posjeti Pariz ali recimo u Bužim sigurno neće bez neke potrebe“.
Na žalost, živimo u vremenu jednog te istog. I izgleda da smo se na njega ‘svikli’. Fuj! Grozna riječ, naprosto sve u meni vrišti dok je pišem ali mi se savršeno uklapa u jednoteistost. Bez suštinske forme, bez sadržaja, u copy/paste varijanti, rasprostranjeno u svim oblastima naših prekratkih života.
Desi mi se ponekad, nešto kao panični napad u kojem mi dah postane plići a srce krene ubrzano da lupa. Glavom odjekuje pitanje: „Kako smo se mi tačno našli u ovom limbu koji živimo?!“
I uvijek u tim momentima u glavi čujem Arsenovu „Baladu o prolaznosti“.
…“Gdje najviše smo dali, dobijali smo manje, al’ mislili smo to je tek privremeno stanje…“
Mislili smo mi … da ne lajem sad. Otprilike baš kao što mislimo i sada, s vremenskim otklonom na sve što je prošlo, neprestano ponavljajući iste greške. Jer – jedno te isto je naša najveća vrijednost. I srećom, rijetko smo u prilici da nas nešto potakne na ovakvu vrstu razmišljanja i panične napade. Ponuda drugog i drugačijeg je nikakva a i ako nam se ukaže, uglavnom je izbjegnemo „zbog već ranije preuzetih obaveza“.
Zato sam i ove godine, pored gomile obaveza, mrtav umoran ispratio nešto od onoga što je ponudio Sarajevo Jazz Fest. Taj osjećaj, da si dio nečega što u svakom smislu prevazilazi našu svakodnevnicu, teško je opisati. Profesionalnost i poštovanje publike. Bez bespotrebnih kašnjenja, kako bi se „uzelo“ na šanku. Kojeg na ovom festivalu svakako i nema. Vrhunska produkcija, koja je potpuni ugođaj za sva čula. Bez suvišnih riječi. Bez glamura i poze. Nepatvoreni osjećaj drugog i drugačijeg. Iskonski. Tako lako primjenjiv na sve segmente društva, kojeg zapravo i nema. I vidiš, moguće je. Samo ako hoćeš, ako to iskreno voliš, želiš i ako pravi ljudi rade posao koji znaju. Jednostavno je. Ponoviću se. Nemam pojma o muzici. Ali sam i kao konzument, poguzija. U tom smislu, već preko dvadeset i pet godina, Sarajevo Jazz fest doživljavam kao kutiju pralina. Uzimaš jednu po jednu, nadajući se da ćeš naletiti na onu zelenu a izbjeći onu smeđu, gorču. I na šta god naletiš, malo ti. Hoćeš još. A kao i svaki dobar poguzluk, zadovoljstvo kratko traje. Za razliku od „jednogteistog“, kojeg vrlo svjesno ovdašnji vlastodršci na sve moguće načine sad več čine i dijelom ovdašnjeg mentaliteta. Mi i dalje mislimo „da to je tek privremeno stanje“, a godine prolaze. Iste u isto
Odgovori