„Nešto staro, nešto novo, nešto posuđeno i nešto plavo“

Nedavno, u potrazi za nekom dokumentacijom koja po pravilu stoji nesortirana i neobilježena u nekoj od fioka, naletjeh na fasciklu s mojim starim pisanijama. Prijeratnim, ratnim i onim iz period neposredno nakon rata. Otvorih je i zaboravih po šta sam pošao. Zarovih se i pronađoh ispisanih stotine papira što rukom, što na pisaćoj mašini koju sam u ratu platio štekom cigara. Poprilično izbledjela iskucana slova s tu i tamo prepravkama korektorom. Pjesme, zapisi, radijske najave, ideje, razne dovršene i nedovršene priče. Nekoliko njih koje sam prodao Večernjim Novinama koje su ih otkupljivale. Sav sam se raznježio čitajući nekog drugog mene kojeg sam skoro i zaboravio, i s kojim ostadoh taj cijeli dan. Nekih zapisa se i ne sjećam. Pokušavam ih dovesti u kontekst. Kome sam ih posvećivao i čime su inspirisani? Ovo se mora prekucati i prebaciti u elektronsku formu, ovako će samo propasti i opet nestati iz mog sjećanja. Komu ili čemu? Dativ. Sebi. Eto okupacije i zaštite mentalnog zdravlja od svega što mi nude mediji i društvene mreže između povremenih poslova. Bar dok ne proljepota i ševa ne propjeva, pa onda možeš kombinovat s poljoprivredno – cvijetnom terapijom u baštici.

Prva prekucana priča, ispostaviće se slučajnim odabirom, je moj konačni „oproštaj“ od pokušaja da se bavim glumom. Ne znam da li je to bila stvarna odluka mladog, nadobudnog, dvadesetpetogodišnjeg mene, ali činjenica je da su se životne kockice tako posložile.

„Ozren je oslobođen“

Tog septembarskog dana 1995. godine, sunce je tek iz trećeg pokušaja doseglo željenu visinu. Bila je to sarajevska nedjelja sa pokojim slučajnim prolaznikom blistave puti, sva druga su smežurana.

Sjedio sam na „klupi očajnika“ u Velikom parku preko puta Robne kuće Sarajka. Ulični sat pokazivao je dvanaest sati. Iz ne znam kojeg razloga, pomislio sam na majku. Ona se ne razlikuje mnogo od drugih majki, izuzimajući jednu njenu nadnaravnu moć. Jaku želučanu kiselinu koja joj jasno ukazuje kada se nešto dešava nekome od nas iz porodice. Još davno sam to otkrio kod nje, jer nikad ništa uspio sakriti šta mi se desilo ili šta sam uradio. Po uzoru na skojevce, kojim su nas filovali, bio sam spreman izdržati najgora mučenja i torture, ali pred njenim „igrao mi je želudac“ priznavao bih sve, čak i ono što od mene nije ni traženo.

Razmišljanje o majci, logično probudilo je glad u meni, pa sam odmah odlučio otići na Dobrinju, gdje inače stanuju moji roditelji. Ja u svojoj kući ionako nisam imao ništa jesti osim vitaminskog keksa kojeg su valjda jeli i američki vojnici u Vijetnamu. Ratu se još uvijek nije nazirao kraj a moja odluka o osamostaljenju i prazna dedina i nanina kuća činila mi se logična. Smjene u Centru veze, Ministarstva odbrane i uglavnom svakodnevno pješačenje s Bjelava do Alipašinog Polja bili su mala žrtva za mogućnost bezuslovnog dernečenja.

Nedjeljom u Sarajevu gradski saobraćaj ne funkcioniše. Ne funkcioniše on ni radnim danima bog zna kako, ali nedjeljom ni na ulici ne možete vidjeti radnika GRAS-a a kamoli autobus ili ne daj bože tramvaj. Zbog toga sam nakon kraćeg razmišljanja, isuviše lijen da bih pješačio, odlučio da stopam. Stopiranje u našem gradu pod opsadom je razvijena disciplina, koju upražnjavaju gotovo svi nemotorizovani građani. A to su skoro svi. Dovoljno je stati uz cestu, podići prst i čekati. Nakon sat ili dva u zavisnosti kakvih ste živaca ili koliko imate slobodnog vremena, stavite ruke u džepove i idete pješice.

Ovoga puta imao sam sreće. Ispred mene staje crveni Yugo. Tip za volanom je izgledao, u najmanju ruku, kao neko ko je upravo pošao na poslovni sastanak u neku američku firmu da uspostavi saradnju za obnovu bh. privrede. Ono, kao izgradnja fabrike, zaposlenje, izvoz, milioni. Klasično lister odjelo, odgovarajuća košuljica, kravatica, cipelice, špicokice. Parfemčić. Lice svježe obrijano. Ide za Hrasnicu. Po zimnicu.

Jebeš ga, ko zna kad hajvanu može past’ na pamet da zatvori Plavi put.

Standardna komunikacija o teškom životu, nada u skori završetak rata i stradanja i povratku valjda, nekom normalnom životu. Zato se i sređuje „da ga mir ne dočeka nespremnog“, kaže.

Po dolasku na Dobrinju, kada sam ga zamolio da stane kako bih izašao, pružio mi je jabuku koja je stajala u pretincu Yuge. Ljubazno se zahvalih na vožnji i jabuci pa mu poželjeh sve najbolje uz tradicionalni sarajevski pozdrav „Čuvaj se“.

Ispratio sam ga pogledom dok se priključivao koloni kamiona koji su čekali na prelaz preko piste tzv. „Plavi put“. Prepješačio sam nekih stotinjak metara do moje zgrade i na prozoru stana mojih roditelja ugledao majku. Trebam li reći da je znala da ću se pojaviti. Želudac je ni ovaj put nije iznevjerio. Kao rezultat želučane kiseline, pripremila je ručak koji bi količinski mogao zadovoljiti omanju četu vojnika upravo pristiglih s terena na kojem su bili mjesec dana, gdje su naizmjenice jeli grah i makarone od ¾ cola.

S obzirom na moju neredovnu ishranu, koja se sastojala uglavnom od vitamiskog keksa i čaja koji su mi već na nos izlazili, navalio sam na sve jestivo u svom vidokrugu ne praveći razliku između slanog i slatkog, kiselog i ljutog. U jednom momentu su se otac, majka i sestra, istovremeno bacili preko stola na mene spasavajući iz mojih usta našeg našeg kućnog ljubimca, koji je imao običaj vršljati po stolu za vrijeme ručka. Bio je to mali plavo – bijeli papagaj Kiki Kotromanić Prvi. Nakon izvjesnog vremena sam, zbog nesvjestice, posustao i ustao od stola, ali grabeći još jedan komad slatke pite od riže. Jer ko zna kad ću opet jesti ovako. Oteturah se do „žutog salona“ koji se u prijeratno vrijeme koristio samo za pokazivanje gostima. Danas je to već dnevni boravak, spavaća soba, skladišni prostor s divnom pokrpljenom rupom u zidu nastalom od udara minobacačke granate, a sve češće i trpezarija. Sada je to beton pod, a do prve ratne zime, bio je to divan duplo lakirani parket koji je potom savršeno poslužio za loženje u improviziranoj pećice na kojoj smo kuhali i ujedno se grijali. Jer kao što se zna struje i plina bilo nije. Sad ima, tu i tamo. Na stolu koji je također pripadao kompletu „žutog salona“ ugledah najnovije izdanje „DANA“ i silno se obradovah.

Zapalio sam cigaru, zavalio se udobno i ravno po tekst Ozrena Kebe. Iako apsolutno svaki broj pročitam u dahu, imam slabost prema Ozrenovim tekstovima pa njih pročitam prvo a zatim se vratim na početak pa onda redom. Malo mi je išao na živac radio iz kojeg je zavijao jedan od „dičnih“ pjevača iz dijaspore koji je naricao o njegovoj „ljubavi“ za Bosnu i Sarajevo. Spas je došao s pikom vijesti u 15 sati. Kao i u većini porodica u gradu i u našoj se poštuje ritual vijesti u to doba. Doduše, loše bi se proveli da nas neko pita da prepričamo šta je bilo, jer već nakon najavnog pregleda aktuelnosti svi odlutaju. Neki u maštu neki u san. Tako mi je bilo i ovaj put. Izvrsni Kebin tekst, pun stomak i uspavljujući glas Tarika Helića.

Kada vas prevari popodnevni dremež vaša podsvijest, u tih nekoliko minuta sna, uplete i uveže najčudnije stvari duboko potisnute u vama, kojih naravno na javi niste svjesni.

Otvorena scena Obala. Viljem Šekspir. Hamlet.

Upadam na predstavu nakon Hamletovog centralnog monologa. Hamleta igra Admir Glamočak, Ofeliju igram ja.

ĆATIĆ OFELIJA: Kneže moj! Davno vas ne vidjeh! Kako ste?

GLAMOČAK HAMLET: Pokorno hvala: dobro, dobro, dobro.

ĆATIĆ OFELIJA: Ja imam kneže, vaših poklona, i davno željeh već da vam ih vratim. Primite ih sada molim vas.

GLAMOČAK HAMLET: Ne, ne; Ja vama nisam nikad ništa dao.

Začudih se ovakvoj podjeli. Zna li Glamočak da sam ja Ofelija? Od mojih pet pokušaja da se upišem na glumu on lično me tri puta odbio. Govorili su mi, nije važno ko, da sam mu se zamjerio ili da sam mu nesimpatičan te da je najbolje da nađem štelu. Jer eto kao mnogo njih se upravo tako upisalo. Po pitanju zamijeranja nisam imao dilemu. Nikada nismo imali problem. Nismo ni sreli tokom rata, jer sam ga više od dvije trećine proveo na Dobrinji i na Igmanu. A prije rata smo se čak i družili radeći na predstavi Violete Džoleve koja, na žalost, nikada nije realizirana u Kamernom Teatru 55. On je bio u podjeli a ja radio kao inspicijent pa smo sretali na probama. U štele nisam vjerovao. Bar ne kada je u pitanju Akademija scenskih umjetnosti. Umjetnost ne smije i ne može funkcionisati na taj način. I pored silnih nabrajanja rodbinskih i prijateljskih veza studenata Akademije sa istaknutim ličnostima iz kulturnog i javnog života, kategorički sam odbijao bilo kakvu mogućnost, upisivanja preko veze.

ĆATIĆ OFELIJA: Tim sam gore prevarena.

GLAMOČAK HAMLET: Ja sam prilično pošten; Pa ipak bih sebe mogao optužiti za takve stvari, da bi bilo bolje da me mati nikada nije ni rodila. Ja sam vrlo ohol, osvjetoljubiv, slavoljubiv, sa više grijehova što čekaju na moj mig, no što imam misli da ih njima odjenem, ili zašta da im dam oblik, ili vremena da ih izvedem. Šta će ovakva stvorenja, kao što sam ja, da se šunjaju između zemlje i neba? Svi smo mi ovejani nitkovi, svi! Ne vjeruj ni jednom od nas.

Nisam nikoga krivio za svoj neuspjeh i smatrao sam, onako kako sam i naučen, da problem može biti samo u meni. Da sam imao talenta i da se od mene moglo šta napraviti, vidio bi to sigurno još 1989. godine čuveni Boro Stjepanović kada sam prvi put izašao na prijemni. Vidio bi neko i u naredna četiri puta, pa i taj jedini put kada sam prošao u uži krug. Na stranu sad moja dječačka želja. Odluka da ništa neću studirati osim glume. Pa nije to Akademije za ispunjavanje želja i neralnih ambicija. To su prije svega umjetnici, pa onda i pedagozi. Pored prenošenja znanja i sami se svakodnevno bore sa svim svojim ulogama, sa svakim novim zadatkom na sceni. Zahtjevan je to posao koji iziskuje mnogo odricanja a koje publika ne vidi. Još im samo treba lik poput mene koji očito nema talenta već samo ljubav prema profesiji koja sobom nosi „glumačke bolesti“, ponekad čak i samo ludilo.

ĆATIĆ OFELIJA: Iscjelite ga, vi nebeske sile!

GLAMOČAK HAMLET: Slušao sam o vašoj navici da se mažete. Bog vam je dao jedno lice, a vi sebi pravite drugo; Vi skakućete, vi se uvijate, vi šapućete; Izdevate imena Božijim stvarima iz lakomislenosti, a pravite se da je iz neznanja. Idite! Dosta mi je. Poludio sam zbog toga. (odlazi )

Zahvaljujući poznanstvu i prijateljstvima sa ljudima koji studiraju režiju na ASU, dobijao sam manje uloge u nekoliko ispitnih predstava. Obično bi gledaoci ali i ljudi iz glumačke branše hvalili moje izvedbe i tako podgrijavali moje nade. Bilo je i onih koji su me ubjeđivali da je neshvatljivo kako je moguće da „nadležni“ ne vide talenat koji izvire iz svakog mog pokreta i izgovorene riječi. Lomio sam se ali i brzo prevazilazio takvo puhanje u „slomljena krila“. Sve češće sam razmišljao da se pomirim sa činjenicom i odustanem konačno od pokušaja da upišem glumu. Da se okrenem nečem drugom.

ĆATIĆ OFELIJA: O kakav divan posrnu duh! To bistro oko dvora, vojske mač, Ta rječ i jezik mudrosti i znanja, A cvijeta i nada lijepe države, Vaspitanja primjer, ogledalo mode. Očima svima i uzor i cilj, – Sve je to sada razoreno sve!

Upravo u tom trenutku vrata se bučno otvoriše i na scenu doslovno upade Senad Pećanin, glavni i odgovorni urednik „DANA“. Pokušavao je nešto reći dok se oslanjao na Glamočak Hamleta, koji je izašao iza zavjese. U publici je nastalo komešanje i svi su ustali propinjući se na prste da vide šta se to dešava. Čuo se žamor. Neko je upalio i regularna svjetla. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu i svi su čekali da Pećanin progovori. Na sceni se pojavi i teta Ruža, spremačica na ASU i sigurno najomiljenija osoba svima koji su po bilo kojoj osnovi zalazili u prostore Akademije. Žurila je, gegajući se, noseće u ruci čašu vode i kocku šećera, koje je pružila Pećaninu materinski ga tapšući po leđima. On popi vodu i šećer, duboko uzdahnu i najzad progovori.

„Ozren Kebo je kidnapovan. Oteli su ga Al Emkovi ljudi. Zvali su u redakciju i rekli uslov pod kojim će ga pustiti. Neki Zoka Ćatić mora potpisati da više nikada neće izlaziti na prijemni ispit za glumu. Zna li iko gdje da nađemo tog lika? Mora potpisati do ponoći.“

Nasta graja. Svi su se međusobom gledali pitajući jedni druge zna li neko Zoku. Ja sam kao odnekud odozgo posmatrao Ćatić Ofeliju kako stoji nezainteresovano, gledajući nekamo preko gomile ljudi koja je stajala pred njom. Baš kao da se, sve to što se dešava, nje ne tiče. Pretpostavljao sam da se u toj glavi sada roje misli brzinom svjetlosti, ali izraz tog lica nije odavao nikakav znak odluke koju treba da donese. Nervoza me je obuzela i počeo sam unezvijereno vikati.

Kretenu, potpiši to, javi se. Ne budi lud. Ljudski život je u pitanju. Jebote gluma!

Na njenom licu pojavi se osmjeh koji nisam mogao protumačiti – šta znači? Zatim se okrenula i lagano prolazeći kroz gomilu uputila van scene. Počeo sam da vrištim.

Ne, vrati se, vraati se!!!

Osjetio sam da se gubim. U tom neizmjerivom trenutku vremena, prelaska svijesti iz sna u javu, proživio sam niz različitih osjećanja među kojima je prednjačio očaj.

Napokon otvorih oči. Do svijesti mi dopre glas Tarika Heljića.