“Beskonačna površnost”

“Rukopisna zbirka narodnih pjesama Andre Murata iz Luke na Šipanu dovršena je godine 1885, a poslana Matici hrvatskoj u Zagreb 1886. godine… S otoka Šipana, najsjevernijeg otoka dubrovačkog elefitskog otočja, potječe folklorna građa. Značajne i velike rukopisne zbirke, prije svega narodnih pjesama, upozoravaju na to bogatstvo koje je, nažalost, do danas zanemareno i nepoznato čak i nekim poznatim slavistima…Andro Murat rođen je 29. prosinca 1862. u Dubravi na Šipanu; živio je u kući svojih roditelja, Kate i Pavla, u Luci; po zanimanju je bio svećenik, zaredivši se 1886.; bio je župnik u Luci od 1909. do 1934. godine… Umro je 10. studenoga 1952. u ulici Između tri crkve na Boninovu u Dubrovniku…U vrijeme kada je Matici poslao svoju zbirku, Murat je služio u zadarskom katoličkom sjemeništu. Iz njegova pisma od 9. ožujka 1886 vidimo da je redakcija bila jako zadovoljna pjesmama koje im je poslao na ogled, i ne samo da je poticala na daljnje skupljanje, nego mu je poslala i lijep honorar od 100 forinti…Sve je pjesme u svojoj zbirci Andro Murat čuo u Luci na Šipanu i to uglavnom od svoje majke Kate Murat. U svom pismu Murat ostavlja sljedeći zapis o majci:‘Ona je šipanjska seljakinja blaga i plemenita srca, nježna osjećajna, živa i svježa duha, vedre pameti, lasne i pametne riječi, bogoljubne duše; izgledna majka i domaćica. Rodila se je na Šipanjskoj Luci od skromnih, ali poštenih roditelja Marka Palunka i Mare Fortunić…’Kate nije pohađala školu, jer u to vrijeme nije bio običaj da se ženska djeca školuju, već su se obitelji žrtvovale kako bi svaki muškarac dobio što bolje obrazovanje. Dakle, kaže Murat, Kate nije naučila čitati ‘pa iz knjige nije mogla naučiti ni pokvariti koju pjesmu; nego sve pjesme što znade ih je ter ih zapamtila’…ali uz to Murat tvrdi da je ona imala ‘neki osobit dar da ćuti sve ljepote pjesme narodne, da znade ončas je li riječ ili slog baš onako kako hoće pjesma šipanjska; odiše li pjesma pravim narodnim duhom, teče li i slaže li se; jesu li misli dobro izrečene’. Zanimljivo je da su i druge pjesme Muratove zbirke. one koje nije kazivala njegova majka, kazivale žene, a njihova ljepota upravo poriče tvrdnju nekih znanstvenika stare škole da su epske pjesme, zapisane prema kazivanju žena, manje vrijedne.”

Tanja Perić – Polonijo (predgovor)

Zubinja bolest

(Kate Murat)

L’jepa ti je Kade Zulićeva!

Ma je njome zaluda ljepota

kad će jadna umr’jeti od zuba.

Teško ju je zubak zabolio;

ona zove medik barbijera

da joj vadi zuba bijeloga.

Zub joj vadi medik barbijere,

zub joj vadi, na usta joj gleda,

Zulićevoj Kadi govorio:

“Dušo moja, Zulićeva Kade!

L’jepa ti, Kade, medna usta imaš!

Da me hoćeš celivati š njima,

ja ti tebe izvid’o od zuba.”

Govori mu Kada Zulićeva:

“Zub mi vadi, medik barbijere,

zub mi vadi, bilo ti u z’o čas!

Meni nije tvoje od ob’jesti,

nego mi je od moje nevolje.”

Jopet joj je medik govorio:

“L’jepa ti si, Zulićeva Kade!

A l’jepo ti b’jelo lišce imaš!

Daj mi, Kade, ljubit’ lišce b’jelo,

ja ću tebe izvidat’ od zuba”

Govori mu Zulićeva Kade:

“Zub mi vadi, medik berbijere,

zub mi vadi, u z’o čas ti bilo!

Ti ne gledaj b’jelo lišce moje:

nije meni do tvoje od ob’jesti,

neg’ je meni moje od nevolje.”

Jopet joj je medik govorio:

“L’jepa ti si, Kade, moja dušo!

Ma zaludu sva tvoja ljepota,

kad ćeš jadna umr’jeti od zuba!

Govori mu Kade Zulićeva:”

Zub mi vadi, ,medik barbijere,

zub mi vadi, u z’o čas ti bilo!

Nije meni tvoje od ob’jesti,

neg’ je meni moje od nevolje,

vadi meni b’jela zuba moga!

Ako mi ga izvaditi nećeš,

u meni će puknut’ srce moje

od bolesti b’jela zuba moga.”

Još bi Kade bila govorila,

od bolesti srce puko joj je!

Mrtva pade Zulićeva Kade

preko ruka mlada medikara!

Što učini medik barbijere,

što učini, u z’o čas mu bilo!

Godinama već smo, gotovo redovno u Šipanskoj Luci, smješteni kod obitelji Boroje. U vrijeme kada radim na Ljetnoj školi filma, boravimo u gornjoj kući ali kada smo u privatnom aranžmanu, bez angažmana, onda smo smješteni u staroj obiteljskoj kući uz veliki mol. Špica sezone vezana je za sami početak pa do sredine avgusta kada se i dešava Ljetna škola filma. Raj za roditelje s malom djecom i fantastičan kompromis za još koje zajedničko ljetovanje ukoliko imate djecu tinejdžerske dobi. Smještajnog kapaciteta je malo a potražnja iz godine u godinu sve veća, te ako poželite boraviti u ovom divnom i mirnom mjestu, već početkom godine morate si rezervisati smještaj.

Jer gosti su stalni, termini već zacrtani. U istom periodu postavka je gotovo ista. U prizemlju je dnevni boravak Boroja u kojem po cijeli dan do besvjesti kuha Ana, koja opet ne skida osmjeh s lica, svako malo izlazeći sa kakvim kolačem, palačinkama ili kakvim drugim jelom, koje je eto “preteklo od ručka” a za kojeg se zna da je tačno u podne. Običaj je to i kod većine mještana koje sam upoznao. Njihove navike na vrlo lak i neobavezujući način se preuzimaju ili poštuju. Poslije ručka “ide se leć’ jer dok sunce “ne padne” nema smisla ni radit’ ni bit’ na moru”. Tada se svi povlače u svoje odaje i nastaje tišina. Čini se da u tom periodu cjelo mjesto mine. Oni koji nemaju taj običaj ili do besvjesti iskorištavaju svoj odmor, cvareći se na plaži ili vrijeme provode u tišim aktivnostima.

Red i poredak se poštuje u svakom smislu. Tako na prvom spratu na kojem se nalaze četiri sobe i apartman, smještaj već unaprijed određen. Naša je soba s kupatilom i zasebna soba za sina. Bračnom paru iz Njemačke, koji dugo nije mogao imati djecu a sad ih imaju dvoje malih, pripada apartman i jedna soba. Pretpostavljam, mada nikad nisam utvrdio jer rano odlaze na plažu čak iza Katine, pješačeći nekih 20 minuta, što je za šipanske prilike podaleko i dolaze kasno predveče i rano liježu, da soba služi kako bi naizmenično mogli odspavati kako treba, dok ono drugo spava s djecom u apartmanu. Mještani kažu da su nudisti a ja nemam razloga da im ne vjerujem. Pitaju da li su djeca preglasna, istovremeno se izvinjavajući zbog njihovog ranog i glasnog buđenja, koje realno ne smeta.

Tu je i simpatična baka Januška iz Praga. Ona je kao turistkinja ovdje najduže od svih nas. Ostaje po mjesec i više dana. Njena se soba zna. Za razliku od ostalih, njena jedina gleda na vrt. Mi imamo more pod prozorom ali i jahte, brodove, kafanu koja radi najduže i gdje su obično fešte. Januška zato ima mir. Postala je gotovo član obitelji Boroje. Oni kuhaju za nju i ona zajedno sa njima objeduje u dnevnom boravku. Bez obzira na to, u vrtu, gdje se nalazi smještena ljetna kuhinja, postoji rezervisan njen sto. Lako prepoznatljiv po stolnjaku preko plastične mušeme, vaznom sa svježim cvijećem i knjigom koju ne čita, već koja stoji kako slučajno neko ne bi sjeo za njen sto. Za njega, tokom dana, sjeda povremeno, pojede krišku lubenice zagledana u hadžibeg koji je gotovo dosegao visinu vinove loze i limuna. Upravo završava svoj popodnevni izlazak, zabrinuto me pitajući zar moram da radim dok sam na odmoru. Objašnjavam joj da piskaram neobavezno i da nije posao u pitanju. Nastavljamo o vremenu. Informiše me da joj je sin, koji je u Valensiji, neki dan javio da je kod njih bilo 45. Naših 34 koliko je u ovom trenutku je sasvim ugodno. Kad sunce zađe za Priježbu, ona će izaći pred kuću i na klupici zajedno sa gazdaricom kuće, bakom Katom, koja je po slobodnoj procjeni objektivne šipanske publike njena vršnjakinja, sjediti i uživati u večernjem padu temperature. Kate u Januški nema sagovornicu u razmjeni recepata, kojima ona perfektno vlada zahvaljujući brojnoj familiji sa raznih otoka, što njenoj što njenog pokojnog muža Pera. Januška nikada nije kuhala, tu obavezu je preuzeo njen muž kojem je to bila strast a onda nakon njegove smrti tu dužnost su preuzela njegova djeca iz prvog braka kao i njihov sin, koji su joj pružali veliku ljubav i poštovanje.

S bakom Katom često razgovaram i s radošću slušam kako se na kojem otoku zove koja riba i šta je tajna kojeg brodeta. Otkriva mi i pojedine otočke običaje i navike koje su mi uvijek zanimljive.

Dnevne aktuelnosti iz Luke Šipanske saznajem od Gašpe, Katinog sina a Aninog muža, koji je lokalni poštar. Jedini u mjestu. Neki dan je bila intervencija na susjedovim vodovodnim instalacijama. “Nevolja je to kada se dogodi u sred sezone a Armal više nije što je bio.”

Danas je u lokalnom restoranu, jednom od pet uz tri kafića koji se nalaze u Luci, na ručak doplovio i Harrison Ford zajedno sa svojom suprugom Calistom Flockhart ali kako je bilo vrijeme popodnevnog odmora, ostali su neprimjećeni. A i da jesu, ne bi to uopšte poremetilo bilo šta u dnevnoj rutini mjesta. Dobili bi eventualno uljudan klimoglav u prolazu ili tek tradicionalno “adio”.

Ovdje pored dvije lokalne prodavnice i pijace (peškarije), postavljene na četiri betonski izlivene tezge, koja nudi asortiman domaćih proizvoda do podne, ne postoji čak na trafika. Savršeno mjesto za potpuni odmor. Povratak sebi i isčitavanje svega što se tokom godine nagomila i ne stiže biti pročitano zbog svakodnevnih obaveza i lažno nametnutog tempa života. Ovoga puta, kako ne radim s klincima a već dobro “naslonjen” na period pandemije u kojem sam vrijeme iskoristio da dobrano počistim svoj život, što bi rekao Arsen, uživam maksimalno. Buđenje je oko šest. Uredno ustajanje, jutarnja higijena i povratak u krevet s knjigom u ruci. Nakon, recimo polusatnog čitanja ponovo tonem u san i budim se oko deset. Doručak i kafa ispred kuće. Kako smo uz samo more, onoga trenutka kada sunce obasja klupicu na kojoj sjedimo, okupam se i osvježim, tu kod velikog mola, uz samu kuću. Za to vrijeme, sunce nastavi svoj put na putu prema Priježbi, usput mi podgrije ostatak kafe i ostavi hlad u koji sada mogu spustiti laptop ili se opet uhvatiti knjige.

Portale ne otvaram. Računam da svijet neće propasti bez mene.

Povremeno za vrijeme popodnevnog odmora, dok svi spavaju popnem se do stare police sa knjigama i sjedeći na stepeniku vadim jednu po jednu. Prelistavam i čitam posvete kojih bude tu i tamo. Držeći ih u ruci pokušavam da osjetim energiju i izmaštam njihov životni put od nastanka do danas.

Tu sam i pronašao “Rukopisnu zbirku narodnih pjesama Andre Murata iz Luke na Šipanu” koju sam citirao na početku. 149 pjesama koje je zabilježio iz usmenog predanja uglavnom svoje majke. Polica se nalazi na međuspratu, do kojeg se dolazi starim kamenim stepenicima. Na njoj su ostatci dječijih lektira, neka sabrana djela, koja su se obično kupovala od trgovačkih putnika koji su nekada u vrijeme ljetnih godišnjih odmora obilazili odmarališta i plaže i po akcijskim cijenama nudili knjige, računajući na opuštenost turista i njihovu potrebu da za vrijeme u kojem su oslobođeni svakodnevnice i redovnog posla budu šire ruke i otvorenijeg novčanika. Mene više zanimaju “zaboravljene” knjige. One koje, u uvijek nemilom spremanju stvari pred odlazak s mora i povratak kući, ostanu zaturene iznad uzglavlja kreveta, ispod kakve sofe ili komode, zajedno sa peškirom, kupaćim kostimom ili majicom za plažu. Svake godine “zaboravljenih” knjiga je sve manje. Već letimično bačenim pogledom na plažu i ljude koji sjede na klupama i kafanskim stolovima jasno je da većini odsjaj na licu prave uglavnom svjetla displeja mobitela, te tu i tamo tableta i kindl gadžeta. Njih teško da će iko ikada zaboraviti. Pogledom na neku od društvenih mreža s našim profilima, već na prvu uočljiva je površnost naših uspomena koje niko opjevati neće. Namještene face i poze sa slamnatim šeširima i krajolicima u pozadini. Restorani, tanjiri sa egzotičnim ribima ili drugim jelima, te rijetki uspješni skokovi na glavu. Količina objava obrnuto je proporcionalna bilo kakvoj priči koju “javnost” može “pročitati” iz slike. Slabo da će i nama samima bilo šta od toga poslužiti za bilo kakvo kvalitetno podsjećanje i uspomenu vrijednu prepričavanja koju bi bilo ko s oduševljenjem slušao. Naši životi sveli su se na kreiranje tek slike za druge bez bitnog sadržaja za nas same. Jer kako drugo objasniti sve ono što živimo danas, naše interese i zbivanja čiji ako nismo sudionici a onda smo nijemi pratioci.

Teško da bi Kata Murat imala šta zapamtiti, opjevati i usmenim predanjem u amanet ostaviti našim potomcima. Čini se da je ona nepismena, bila obrazovanija i sadržajnija od svih nas zajedno. Jer iza nje je ostalo 149 pjesama iz kojeg se može naslutiti kontekst perioda u kojem su nastajale. Iza nas, teško da bilo ko šta mogne protumačiti osim naše beskonačne površnosti.

Andro Murat imao je istraživački i naučni poriv da zabilježi i arhivira, ne očekujući a ipak dobivši adekvatnu nagradu od 100 forinti.

Naš poriv očekuje barem stotinu lajkova.

Oj Lelice vjerna ljubo moja

potreba si meni neizbježna

hajd’ izađi iz tog plavog mora

de požuri sta’ sam ti na ježa.

Iz dubina progovara ljube:

“Oj Zorule oči moje plave

ja pincete pon’jela ti nisam

već prebaci nogu oko glave

pa svoj taban sa usnama sisaj.

Jako sisaj te ježeve koplji